Hej tirani, nismo ni lijeni ni glupi!

Poslije svake prirodne katastrofe neizbježno se jave oni koji tvrde da postoji sreća u nesreći jer, tobože, elementarne nepogode poput uragana, poplava i potresa mogu da "stimuliraju ekonomiju". Logičku grešku kod ove ideje još prije više od 150 godina razotkrio je Frederic Bastiat. Usprkos tome, nove verzije ove teze preživljavaju i pomaljaju svoje ružno lice poslije svake veće prirodne, a ponekad i ljudskom rukom prouzrokovane katastrofe.

Standardna kritika teze da nas katastrofe mogu učiniti bogatijima koristi analogiju razbijenog prozora. Jest, točno je da ako namjerno razbijemo izlog neke trgovine, to će stvoriti posao za stakloresca koji će zaraditi šest franaka nakon što popravi izlog. Točno je da je dobro za stakloresca da zaradi, ali bi još bolje bilo da prozor nije ni razbijen. Tada bi vlasnik trgovine, umjesto da plaća popravljanje izloga, mogao tih šest franaka potrošiti na nove cipele ili novu knjigu ili novo odijelo. Dakle, staklorezac se okoristio o tršku vlasnika izloga.

Ako logiku destrukcije primijenimo na masovnoj skali, posljedica je da će društvo svoja sredstva usmjeriti ka obnovi razorenog umjesto ka proizvodnji novih dobara. Umjesto da naše društvo usmjeri resurse ka proizvodnji knjiga, cipela ili odijela, ono iste te resurse koristi za obnovu porušenih objekata.

Bastiat je ukazivao da postoji viđeno, ali i neviđeno. Neviđeno je u ovom slučaju sve ono čega se odričemo radi obnove porušenog. To je oportunitetni trošak. Svaki put kad se odlučimo da iskoristimo resurse na jedan način, ti isti resursi se ne mogu iskorititi za nešto drugo. Svaki put kad odlučimo da razbijemo nešto, resursi koji se moraju iskoristiti za obnovu razbijenog neće moći da se iskoriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda. Dakle, svaki put kad se odlučimo da razbijemo nešto, odričemo se nečega radi obnove porušenog. 

Ovo nam jasno govori da je konačni učinak politike razbijanja gubitak za društvo. Zašto onda i danas, nakon 150 godina, ova pogreška nastavlja da živi i često se pojavljuju ekonomisti koji tvrde da za ekonomiju može biti dobro ako uragan razori čitave grdove? Uzimajući u obzir logiku Bastiatove kritike razaranja, slijedi da ovi ekonomisti misle da je vrijednost onoga čega se odričemo ravna nuli i da je ljudima potrebno razaranje da ih trgne iz letargije pa da prestanu da budu "nezaposleni" i počnu da miješaju beton umjesto što čitaju knjige.

Da pojasnim. Zamislite da sam ja odlučio da ne radim petkom i da provedem to vrijeme sa djecom i čitajući knjige. Zarađujem dovoljno da svaki petak provedem "nezaposlen". Neće biti raskošno, ali baš se veselim vremenu provedenom s djecom i vremenu koje ću posvetiti sebi. To je potprilike 50 dana provedenih kod kuće, a ne na poslu. Uzmimo da zarađujem 250 dolara dnevno. Odlukom da ne radim 50 dana sam se odrekao zarade od oko 12.500 dolara. Imajući u vidu Bastiatovu logiku, znamo da je meni vrijeme provedeno sa djecom i čitajući knjige vrijedno najmanje 12.500 dolara jer toliko zarade sam spreman se odreći radi toga.

Ali, ova vrijednost moga vremena provedenog se djecom nije zabilježena u BDP-a Kanade. Ona se tamo računa kao nula. Ako bismo gledali samo na brojeve koji postoje u službenim knjigama, ispada da sam ja odlučio da ne radim petkom jer sam lijen. Kako drugačije objasniti nečiju odluku da se odrekne 12.500 dolara zarade. Ako je vrijednost vremena provedenog ne radeći nula onda jedini razlog zašto bih ja želio da se odreknem te zarade je što mrzim rad ili nisam dovoljno pametan da nađem nešto da radim petkom--ili sam lijen ili sam glup.

Zamislimo sad da uragan prođe mojim gradom i razbije prozore na mojoj kući. Sad mi je potrebno, recimo, 12.500 dolara da popravim prozore. Budući da se radi o važnom popravku, spreman sam da godinu dana radim petkom kako bih pokrio trošak popravke. Ovo će se u državnom BDP-u očitovati kao povećanje od 12.500 dolara. Činjenica da sam se ja odrekao vremena provedenog s djecom i u čitanju knjiga neće ući u tu računicu. Ispada da smo se obogatili za 12.500 dolara bez ikakvog troška. Oni koji su konzervativniji bi rekli da je šteta od uragana pokrivena dodatnim radom, ali bi često dodali da je bolje kad ljudi više rade pa je njima bolja situacija u kojima svi rade na obnovi nego kad poneko sjedi "nezaposlen".

Kako god okrenemo, pobornici ideje da je razaranje dobro za ekonomiju imaju u glavi tiransku ideju da sam ja ili lijen ili nedovoljno pametan da nađem neki plaćen posao i zbog toga vrijeme provodim kod kuće. Njima nije teško napraviti još jedan mali korak od prirodnih katastrofa do ljudskom rukom prouzrokovanih pa im nije problem ni razbiti prozor kad nema uragana da ga razbije. Njima i ratovi izgledaju kao sila koja će primorati lijene i glupe da se uhvate lopate. Njima često nije problem napraviti još jedan "mali" korak pa opravdavati upotrebu sile zakona da bi se "glupima" i "lijenima" naredilo da rade bilo što za bilo koju sumu novca. Mali je korak do masovnih radnih akcija, a onaj tko odbije da se uhvati lopate se onda etiketira ili kao lijen ili glup. A svi znamo da je lijenoga i glupoga opravdano prisliti na društveno-korisni rad.

Comments

Popular Posts