Sunday, July 31, 2016

Zašto Oluja za mene nije bila (samo) tragedija

Prvo da naglasim da je ovo priča o mom ličnom, subjektivnom viđenju. Za neke ljude Oluja je bila samo i isključivo tragedija i to ne želim da sporim. Za mene nije. Drugo, to što za mene Oluja nije bila samo tragedija i što mi je donijela neke bitne pozitivne pomake u životu, ne znači da sam je priželjkivao i da mislim da su tragedije koje su drugi proživjeli bile neophodna cijena mojih pozitivnih pomaka. To ne znači ni da je Oluja bila jedini način da dođe do tih pozitivnih pomaka. Moglo je do njih doći i na druge načine, ali je činjenica da je sada, iz ove perspektive, Oluja jedini način na koji je do njih u stvari i došlo. Kao takav, treba ga ocijenjivati u odnosu na ono što je njoj prethodilo, a ne u odnosu na neki naš zamišljeni idealni način koji bi mogao promijeniti ono što je Oluji prethodilo. Što se tiče mojih tragedija, ja sam ih doživio nekoliko godina prije Oluje, a što se same Oluje tiče, za mene je to bio ektremno stresan, ali oslobađajući događaj. Međutim, nije bila oslobađajuća na način kako će to hrvatski mediji prikazivati za ovih dana. Oluja je za mene bila oslobađajuća iz nekoliko razloga.

1. To je bio kraj četvorogodišnjeg iščekivanja napada hravtske vojske koji je svako malo najavljivan.

Taj famozni predstojeći napad bio je povod za sijaset restrikcija od strane tadašnje nam države, Republike Srpske Krajine. Te su uvodili poličijski čas, te zabrane javnog okupljanja, te restrikcije struje i goriva "da bi bilo za vojsku." Najgore su ipak bile restrikcije koje su ljudi sami sebi dobrovoljno postavljali. Svaka značajnija odluka stavljena je na čekanje "dok se ne riješi situacija." Kupovima ili prodaja imovine, ulaganje u vlastita imanja pa čak i započinjanje porodice mnogi ljudi su stavili na čekanje. Oluja je konačno razriješila sve dileme. Nema više nesigurne budućnosti. Budućnost nije ružičasta, ali je bar sigurna. Znamo na čemu smo.

2. To je bio kraj vladavine ljudskog ološa koji je na površinu isplivao u svim sferama društvenog života tokom ratnih previranja 1991. 

Veliki je broj događaja koje sam sam posmatrao ili o kojima sam slušao od rođaka i prijatelja to potvrđuje. Ljudi koji su do prije rata bili beznačajni marginalci su se početkom rata istakli agresivnošu i okrutnošću i time stekli ključne pozicije u mafijaškoj strukturi koja je upravljala životom u Krajini. To se prelilo i u živote nas tinejdžera pa su glavni junaci naših priča postali lokalni siledžije. Pričalo se o tome ko je koga istukao, ubio ili "poslao u p... materinu". Agresivnost i intimidacija su bili vladajući obrazac ponašanja. Pokušao sam protiv njega da se borim, ali i da ga oponašam, i u oba slučaja sam iskusio samo frustracije. Oluja je stavila tačku na sve to.

3. To je bio početak života u većoj i otvorenijoj sredini. 

Iako mnogi Srbiju doživljavaju kao zatvorenu balkansku sredinu, u usporedbi sa ratnom Krajinom, Srbija je bila centar svijeta. Treću i četvrtu godinu srednje škole sam završio u Kruševcu, koji je bio dovoljno velik da svako može da nađe dovoljno ljudi koji će ga razumjeti i dovoljno velik da iz viđenja ne poznajemo gotovo sve ljude u gradu, što je bio slučaj sa mjestom iz koga sam došao. Kao i u svakom malom mjestu, obrazac ponašanja u mom rodnom gradu je bio usko ograničen na ono što je ta sredina smatrala ispravnim. Iskakanje iz tih okvira kažnjavalo se izvrgavanjem sudu palanke. Ta tortura je završena u avgustu 1995. Tačno je da sam izgubio kuću, ali nisam izgubio dom jer je moja porodica uspješno funkcionisala i u izbjeglištvu. Našao sam nove prijatelje, a i neke stare sam viđao.

Možda se isti ishod mogao postići i na drugi način, ali činjenica je da te druge načine nećemo nikada iskusiti. Da se Oluja desila godinu dana kasnije, to bi bila još jedna godina mučnog iščekivanja u toksičnoj, agresivnoj palanačkoj sredini. Da se Oluja nikad nije ni desila, to bi vjerovatno značilo još nekoliko decenija polu-života u takvoj sredini. Dakle, mene je Oluja oslobodila svega toga.

No comments:

Post a Comment