Tuesday, November 17, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča peta--društveni život

Mnogi naši gastarbajteri se žale da je društveni život u inostranstvu oskudan i da ljudi previše jure za obavezama I novcem. Moje iskustvo je drugačije. Za mene, društveni život nije bio oskudan, ali je bio drugačiji nego u Srbiji. Naime, život u dijaspori mi je na neki način otvorio oči pred vlastitim snobizmom.

O čemu se radi? Prije dolaska u Kanadu bio sam student u Beogradu neke četiri godine, a prije toga sam pohađao kruševačku Gimnaziju. Na oba ta mjesta, okružio sam se ljudima koji su bili u određenom tinejdžerskom fazonu. Slušali smo alternativni rok, bili dio antimiloševićevske struje, i, htjeli mi to da priznamo ili ne, mislili da smo više kul od onih koji su u nekom drugom fazonu, kao što su folk, dens i slično.

U dijaspori je demografska slika drugačija nego na Balkanu. Prvo, ima nas mnogo manje nego u Srbiji pa tako ako u nekom gradu ima nekoliko hiljada Balkanaca, u najboljem slučaju možeš na stalnoj bazi da sretneš tri-četiri čovjeka koji su u rok fazonu. Drugo, čak i da nađeš nekoliko takvih ljudi, malo je vjerovatno da ćeš u tako maloj populaciji naći nekoga čije karakterne crte ti se sviđaju. Naprimjer, odmah po dolasku sam upoznao čovjeka koji je bio "stari roker," ali je bio sklon obmanama, prevarama i spletkama.

Ubrzo sam shvatio da je bitno okružiti se ljudima kvalitetnog karaktera, ma kakve im muzičke i ostale sklonosti bile. Tako je i bilo i to je bilo jedno od mojih najvrjednijih iskustava u dijaspori. Ubrzo sam uz njih naučio i kako se popravljaju auti, položio vozački ispit, išao s njima na "ekskurzije" u obližnje gradove, čuvao tajne i svoje tajne njima davao na čuvanje. Tih nekoliko godina, čini mi se, pružilo nam je svima priliku za odrastanje koju nismo dobili bježeći od raznih vojski i seleći se iz mjesta u mjesto u bivšoj nam domovini.

Sada, desetak godina kasnije, većina nas ima svoje porodice i društveni život smo uglavnom zamijenili porodičnim. Sada mi nije baš toliko ni jasno kad se porodični ljudi žale na nedostatak društvenog života. Kad god sam želio društveni život, nisam njime oskudjevao.

Friday, November 13, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča četvrta--kako me je prošla nostalgija

Dugo tražim bolju riječ od riječi "nostalgija" da opišem osjećaj koji sam, kao svježi imigrant, imao prvu godinu i po dana u Kanadi. Nisam uspio naći jednu riječ, ali mislim da "žal za idealizovanom domovinom" bolje opisuje to stanje duha. U kombinaciji sa nesigurnom realnošću nove domovine, taj žal dobija posebnu dimenziju.

Kod mene je taj žal nestao odjednom, nakon prve posjete Srbiji. Bilo je to u avgustu 2002., godinu i po nakon mog odlaska u Kanadu. Za svoje "izliječenje" ponajviše mogu da se zahvalim nepoznatoj šalterskoj službenici u Glavnoj pošti u Beogradu. Nakon nekoliko dana boravka u Beogradu, otišao sam u poštu da bih obavio neki rutinski posao, ne sjećam se tačno šta. Nakon podužeg čekanja dolazim na red. Službenica, bez da me pogleda, bezvoljno promumla:
- Ličnu kartu.
Pružam joj kanadsku vozačku dozvolu.
- Šta je to?
Službenica nezainteresovano frljne moju vozačku nazad prema meni kroz šalter.
"Znate, ja imam samo kanadsku vozačku dozvolu, a to tamo važi kao lična karta. A imam i staru izbjegličku legitimaciju ako to može."
- Onda pasoš.
"Pasoš sam ostavio u hotelskoj sobi."
- Onda ništa. Vrati se sa pasošem.
Nekoliko sekundi sam stajao tupo gledajući u nju, dok me ona nije prenula.
- Šta gledaš? Nemam ceo dan. Ajmo dalje!

U tom momentu mi je sinulo da mi u Srbiji više nije mjesto. Ne zato što su šalterske službenice depresivne karakondžule. To mi je odavno bilo poznato. Ne ni zato što, da bi se završio kakav posao, treba milion bespotrebnih papira da se skupi. Ne, to nije bio razlog. Razlog je bio to što sam u tom "razgovoru" prvi put osjetio da meni takav odnos dvoje ljudi strašno smeta iako sam do prije godinu i po kroz takav odnos prolazio mahinalno svakodnevno bez obaziranja. Beznađe, bezobrazluk i javašluk su mi godinama bili dio svakodnevice. Mislio sam, valjda, da to tako mora i da ne može bolje. Tada sam shvatio da je bila potrebna samo godina i po da bih se, a da to nisam ni primijetio, navikao na način života u kojem to tako ne mora i u kojem može bolje.

Ta kratka posjeta Srbiji mi je pomogla da razbijem idealizovanu sliku bivše domovine u kojoj je, tobože, sve bolje. Takođe, to mi je pomoglo da iz druge perspektive sagledam novu domovinu. Moja sljedeća posjeta Srbiji uslijedila je tek nakon 11 godina. Ne znam šta sad radi ona šalterska službenica, ali gdje je da je, do groba ću joj biti zahvalan.

Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi

Mislim da su desetljeća proleterske diktature u bivšoj Jugoslaviji odnijeli danak na mnogi poljima, uključujući i naš pogled na svijet. Marksizam je učio da vrijednost proizvoda proističe iz vrijednosti rada koji je na taj proizvod utrošen pa tako postoji gradacija vrsta rada. Rad koji zadovoljava "osnovne" potrebe je najniže na skali vrijednosti. Uglavnom je to fizički rad na proizvodnji hrane, skloništa, infrastrukture itd. Intelektualni rad je, po marksizmu, taj koji zadovoljava neke našu "duhovnu nadgradnju" koja dolazi tek kad se podmire osnovne potrebe. Iz te gradacije proistekla je i praksa da se u bivšoj Jugoslaviji za svaku vrstu posla dodjeljuje određeni broj "platnih poena" koji onda određuju koliko će ko biti plaćen. "Obični," tj. uglavnom fizički poslovi, su dobijali mali broj poena, a oni upravljački "intelektualni" su dobijali uglavnom najveći broj poena.

Neću sad ni da ulazim u to zašto je ovakav sistem logički kontradiktoran i nema uporišta u zdravoj ekonomskoj teoriji. Ono što želim da istaknem je kako je taj sistem decenijama oblikovao psihu naših mladih ljudi. Pošto je sistem nakaradan, takvu je i psihu proizvodio--nakaradnu.  

Jedna od ideja koju je taj sistem izrodio je i ona čuvena koju je mnogi roditelj izgovorio: "Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi (fizičke poslove)."

Problem sa ovakvim razmišljanjem je taj da onaj ko u školu ide prvenstveno zato što bježi od određene vrste posla vjerovatno neće biti kvalitetan radnik ni u onome za šta se školuje, ako uopšte i nađe posla. Ne mogu da shvatim kako neko može da dozvoli da mu pokretačka snaga bude bježanje od posla, a ne ljubav prema poslu. Ako neko ide u školu samo zato što tu opciju manje mrzi nego fizički posao, meni je to jako tužna slika. Tačno, ni ja ne radim fizičke poslove sad, ali to nije zato što ih mrzim. Volim ja svakakve poslove, ali trenutno radim nešto što mi se baš sviđa. Ako jednog dana dođe do toga da mi ta opcija ne bude dostupna, biće još mnogo poslova koji me privlače, uključujući i fizičke.

Tačno je da su balkanske ekonomije osakaćene ratom, političkim mahinacijama, nepotizmom, i mnogim drugim uticajima. Ali, čini mi se da je ono što je ipak najviše sakati naš stav prema poslu.

Thursday, November 5, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča treća ili -- Kud svi Turci...

Često dobijam pitanje od ljudi sa Balkana kako započeti školovanje u inostranstvu. Ti isti ljudi su u nevjerici kad im kažem da ja vjerovatno nisam dobar izbor jer je moj obrazovni put u Kanadi bio prilično nesvakidašnji. Prvo, u inostranstvo sam otišao u svojstvu izbjeglice i stalnog iseljenika, a ne u svojstvu studenta. Drugo, moglo bi se reći da sam se, po dolasku u Kanadu, kretao putanjom muve bez glave i samo je sticaj sretnih okolnosti uticao na to da konačno nabasam na univerzitetsko obrazovanje. Međutim, možda ćete vi imati drugačiju interpretaciju istih događaja. Zato ću ih ovdje ukratko opisati pa ako ko iz toga može šta korisno da izvuče, moja misija će biti ispunjena.

Danas, u vrijeme kad je internet dospio u svaki ćošak planete, gotovo je teško povjerovati da prije dolaska u Kanadu, a bilo je to 2001., nisam imao pojma o njenom obrazovnom sistemu i procesu upisa na fakultet. Činjenica je da nisam imao pojma, a nisu imali pojma ni oni s kojima sam bio u kontaktu neposredno po dolasku u Kanadu. U tim uslovima, uradio sam ono što je tada izgledalo najsmislenije--slijedio stope onih koji su došli prije mene.

Oni koji su došli prije mene, a bili su mojih godina, tj. u dvadeset i nekoj, su mahom upisivali vanredne kurseve engleskog, takozvani ESL (English as a Second Language). Tako i ja krenuh na ESL, ali su mi tamo ubrzo potom rekli da je moj engleski prilično dobar i da bi bilo bolje da uzimam srednjoškolske kurseve engleskog i matematike koji bi mi osigurali diplomu srednje škole Ontarija (Ontario Secondary School Diploma).

Ni tu nisam mnogo odstupao od norme jer je većina imigranata mojih godina, a koji su savladali osnove engleskog, upisivala vanredne srednjoškolske kurseve da bi dobila diplomu srednji škole i potom se upisala na neki koledž. Kolež je u Kanadi nešto poput više škole. Traje od jedne do tri godine i uglavnom ljude priprema za neko konkretno zanimanje ili zanat. Ja sam razmiljao o tome da upišem grafički dizajn.

U isto vrijeme dok sam danju pohađao kurseve engleskog i matematike za srednju školu, noću sam radio kao čistač u fabrici auto dijelova od 11 naveče do 5 ujutro. Od 5 do pola osam bih malo dremnuo pa onda u školu. Popodne je slijedio domaći, a poslije par sati spavanja prije posla.

Ti srednjoškolski kursevi engleskog i matematike su mi dobro išli i već se bližilo vrijeme kad je trebalo da dobijem diplomu srednje škole, ali kako je vrijeme više odmicalo, dobijao sam neki neodređeni osjećaj da se ne krećem u pravom smjeru, tj. da cupkam u mjestu. Vremenom je taj osjećaj postao tako snažan da je bio gotovo parališući i, da igrom slučaja nisam sreo dvoje "naših" ljudi koji su znali da me upute na pravo  mjesto, moj život u dijaspori je mogao da ima sasvim drugačiji tok.

Zahvaljujući njima dobio sam priliku da razgovaram sa administratorom za prijem novih studenata na Univerzitetu u Gvelfu (Guelph). Taj sastanak je prošao odlično. Pošto sam u Srbiji bio prilično dobar student, a imao sam sa sobom prevod ocjena sa Šumarskog fakulteta u Beogradu, rečeno mi je da se smatram primljenim pod uslovom da položim test engleskog za univerzitet. Postoje dvije verzije tog testa: TOEFL i IELTS. Ja sam, u novembru 2001., polagao IELTS i položio.

U januaru 2002. godine primljen sam na osnovne studije hortikulture na Univerzitetu u Gvelfu. Imao sam dvadeset tri godine i, mada toga tada nisam bio svjestan, dovoljno energije da završim te osnovne studije, a poslije toga i dosta više.

Tuesday, November 3, 2015

Moje iskustvo iz dijaspore: priča druga ili - Kako otići?

Ovo bi u stvari trebalo da bude priča prva jer hronološki dolazi prije one prve. Za nju sam se odlučio zato što često dobijam pitanje: "Kako da odem iz Srbije." Najkraći odgovor koji bih mogao da dam je--ne znam. Ljudske situacije su različite pa tako da isti način ne "pali" za svakoga. Najbolje što mogu da učinim je da opišem kako sam ja otišao.

Naš proces, a pod "naš" podrazumijevam moje roditelje, sestru od strica i mene, je započeo 1997. godine pozivom rođaka koji su nekoliko godina prije otišli u Kanadu, uglavnom zbog rata bivšoj Jugoslaviji. Iste godine oni su pokrenuli aplikacioni proces za nas četvoro. Mi smo tada imali status "prognanih lica" u Srbiji. Te godine ja sam završavao srednju školu u Kruševcu, a potom sam upisao Šumarski fakultet u Beogradu.

Na tu aplikaciju se nismo mnogo oslanjali jer je to bilo, kako moj otac voli da kaže, "na vrbi svirala." Dakle, živjeli smo normalno, kao da nikad iz Srbije nećemo otići. Ja sam polagao ispite na fakultetu, a roditelji su radili i finansijski mi pomagali. Takav stav je vjerovatno bio ispravan jer su od 1997. do našeg odlaska u Kanadu protekle četiri godine.

1999. zbog bombardovanja Jugoslavije Kanadska ambasada je izmještena u Beč pa je to dodatno usporilo naš aplikacioni proces. Negdje u to vrijeme i mi smo se gotovo potpuno "ohadili" od odlaska, što zbog maratonske dužine procesa, što zbog želje da počnemo rješavati egzistencijalne probleme na duži rok. 

U proljeće 2000. dobijamo pismo iz Beča da, ako smo i dalje zainteresovani za odlazak u Kanadu, treba se javimo u ambasadu u Beogradu za nekoliko mjeseci, kad se ona tamo ponovo preseli. Tako smo i uradili i tada nam je zakazan razgovor. Koliko sam zaključio iz razgovora u ambasadi, bitno je da ljudi nemaju kriminalnu prošlost, da su vični nekom zanatu, da su po prirodi optimisti i da pokažu da imaju dovoljno životne energije i fleksibilnosti da započnu novi život u potpuno novoj sredini.

Poslije razgovora slijedi serija medicinskih pregleda i to je, uglavnom, posljednji korak ka odlasku. Ako medicinski pregledi pokažu da ste dovoljno zdravi, vrata za odlazak su vam otvorena.

Monday, November 2, 2015

Moje iskustvo iz dijaspore: priča prva

Pošto razmišljam o pisanju teksta o mom iskustvu u dijaspori, a lijen sam da odjednom sjednem i to napišem, pisaću prvo ovako, u segmentima, kako mi šta padne na pamet pa ću onda to sve da skupim na jedno mjesto.

Prvo važnije iskustvo koje se dogodilo svakom imigrantu s kojim sam došao u kontakt je da su se nakon nekoliko mjeseci provedenih u novoj zemlji pokajali što su otišli iz Srbije, Bosne, Hrvatske ili odakle su već otišli. To kajanje je, sada znam, posljedica naglog gubitka društvenih veza koje su postojale u staroj domovini. Zapanjujuće je koliko aspekata vlastitog života uzimamo zdravo za gotovo. Društvene veze i osjećaj pripadanja su često nešto što uzimamo zdravo za gotovo, a neophodni su za normalno funkcionisanje svakog čovjeka.

Nego, ja sam sad ovdje započeo misteriju, a nisam je razriješio. Kako to da se svi pokaju odmah po dolasku, a gotovo niko se ne vrati? Ovakvo je bilo moje iskustvo: Nekoliko mjeseci nakon što smo došli, sreo sam dečka (mog vršnjaka) koji je u Kanadi bio već nekoliko godina. On mi je dao sljedeći savjet (parafraziram):

- Prve dvije godine se trudi da ignorišeš osjećaj usamljenosti i nepripadanja. To je normalno i neizbježno. Dakle, ćuti i radi na rješavanju praktičnih problema. Ako i poslije dvije godine jednako budeš osjećao da ti ovdje nije mjesto, onda možda možeš da se zabrineš, ali ne prije.

Poslije mi je gotovo svaki stariji imigrant ispričao sličnu priču.Ne znam da li sam se baš striktno pridržavao tog savjeta, ali sada vidim da je to bio jedan od najkorisnijih savjeta koji sam ikad dobio.