Thursday, November 5, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča treća ili -- Kud svi Turci...

Često dobijam pitanje od ljudi sa Balkana kako započeti školovanje u inostranstvu. Ti isti ljudi su u nevjerici kad im kažem da ja vjerovatno nisam dobar izbor jer je moj obrazovni put u Kanadi bio prilično nesvakidašnji. Prvo, u inostranstvo sam otišao u svojstvu izbjeglice i stalnog iseljenika, a ne u svojstvu studenta. Drugo, moglo bi se reći da sam se, po dolasku u Kanadu, kretao putanjom muve bez glave i samo je sticaj sretnih okolnosti uticao na to da konačno nabasam na univerzitetsko obrazovanje. Međutim, možda ćete vi imati drugačiju interpretaciju istih događaja. Zato ću ih ovdje ukratko opisati pa ako ko iz toga može šta korisno da izvuče, moja misija će biti ispunjena.

Danas, u vrijeme kad je internet dospio u svaki ćošak planete, gotovo je teško povjerovati da prije dolaska u Kanadu, a bilo je to 2001., nisam imao pojma o njenom obrazovnom sistemu i procesu upisa na fakultet. Činjenica je da nisam imao pojma, a nisu imali pojma ni oni s kojima sam bio u kontaktu neposredno po dolasku u Kanadu. U tim uslovima, uradio sam ono što je tada izgledalo najsmislenije--slijedio stope onih koji su došli prije mene.

Oni koji su došli prije mene, a bili su mojih godina, tj. u dvadeset i nekoj, su mahom upisivali vanredne kurseve engleskog, takozvani ESL (English as a Second Language). Tako i ja krenuh na ESL, ali su mi tamo ubrzo potom rekli da je moj engleski prilično dobar i da bi bilo bolje da uzimam srednjoškolske kurseve engleskog i matematike koji bi mi osigurali diplomu srednje škole Ontarija (Ontario Secondary School Diploma).

Ni tu nisam mnogo odstupao od norme jer je većina imigranata mojih godina, a koji su savladali osnove engleskog, upisivala vanredne srednjoškolske kurseve da bi dobila diplomu srednji škole i potom se upisala na neki koledž. Kolež je u Kanadi nešto poput više škole. Traje od jedne do tri godine i uglavnom ljude priprema za neko konkretno zanimanje ili zanat. Ja sam razmiljao o tome da upišem grafički dizajn.

U isto vrijeme dok sam danju pohađao kurseve engleskog i matematike za srednju školu, noću sam radio kao čistač u fabrici auto dijelova od 11 naveče do 5 ujutro. Od 5 do pola osam bih malo dremnuo pa onda u školu. Popodne je slijedio domaći, a poslije par sati spavanja prije posla.

Ti srednjoškolski kursevi engleskog i matematike su mi dobro išli i već se bližilo vrijeme kad je trebalo da dobijem diplomu srednje škole, ali kako je vrijeme više odmicalo, dobijao sam neki neodređeni osjećaj da se ne krećem u pravom smjeru, tj. da cupkam u mjestu. Vremenom je taj osjećaj postao tako snažan da je bio gotovo parališući i, da igrom slučaja nisam sreo dvoje "naših" ljudi koji su znali da me upute na pravo  mjesto, moj život u dijaspori je mogao da ima sasvim drugačiji tok.

Zahvaljujući njima dobio sam priliku da razgovaram sa administratorom za prijem novih studenata na Univerzitetu u Gvelfu (Guelph). Taj sastanak je prošao odlično. Pošto sam u Srbiji bio prilično dobar student, a imao sam sa sobom prevod ocjena sa Šumarskog fakulteta u Beogradu, rečeno mi je da se smatram primljenim pod uslovom da položim test engleskog za univerzitet. Postoje dvije verzije tog testa: TOEFL i IELTS. Ja sam, u novembru 2001., polagao IELTS i položio.

U januaru 2002. godine primljen sam na osnovne studije hortikulture na Univerzitetu u Gvelfu. Imao sam dvadeset tri godine i, mada toga tada nisam bio svjestan, dovoljno energije da završim te osnovne studije, a poslije toga i dosta više.

No comments:

Post a Comment