Friday, November 13, 2015

Moje iskustvo u dijaspori: priča četvrta--kako me je prošla nostalgija

Dugo tražim bolju riječ od riječi "nostalgija" da opišem osjećaj koji sam, kao svježi imigrant, imao prvu godinu i po dana u Kanadi. Nisam uspio naći jednu riječ, ali mislim da "žal za idealizovanom domovinom" bolje opisuje to stanje duha. U kombinaciji sa nesigurnom realnošću nove domovine, taj žal dobija posebnu dimenziju.

Kod mene je taj žal nestao odjednom, nakon prve posjete Srbiji. Bilo je to u avgustu 2002., godinu i po nakon mog odlaska u Kanadu. Za svoje "izliječenje" ponajviše mogu da se zahvalim nepoznatoj šalterskoj službenici u Glavnoj pošti u Beogradu. Nakon nekoliko dana boravka u Beogradu, otišao sam u poštu da bih obavio neki rutinski posao, ne sjećam se tačno šta. Nakon podužeg čekanja dolazim na red. Službenica, bez da me pogleda, bezvoljno promumla:
- Ličnu kartu.
Pružam joj kanadsku vozačku dozvolu.
- Šta je to?
Službenica nezainteresovano frljne moju vozačku nazad prema meni kroz šalter.
"Znate, ja imam samo kanadsku vozačku dozvolu, a to tamo važi kao lična karta. A imam i staru izbjegličku legitimaciju ako to može."
- Onda pasoš.
"Pasoš sam ostavio u hotelskoj sobi."
- Onda ništa. Vrati se sa pasošem.
Nekoliko sekundi sam stajao tupo gledajući u nju, dok me ona nije prenula.
- Šta gledaš? Nemam ceo dan. Ajmo dalje!

U tom momentu mi je sinulo da mi u Srbiji više nije mjesto. Ne zato što su šalterske službenice depresivne karakondžule. To mi je odavno bilo poznato. Ne ni zato što, da bi se završio kakav posao, treba milion bespotrebnih papira da se skupi. Ne, to nije bio razlog. Razlog je bio to što sam u tom "razgovoru" prvi put osjetio da meni takav odnos dvoje ljudi strašno smeta iako sam do prije godinu i po kroz takav odnos prolazio mahinalno svakodnevno bez obaziranja. Beznađe, bezobrazluk i javašluk su mi godinama bili dio svakodnevice. Mislio sam, valjda, da to tako mora i da ne može bolje. Tada sam shvatio da je bila potrebna samo godina i po da bih se, a da to nisam ni primijetio, navikao na način života u kojem to tako ne mora i u kojem može bolje.

Ta kratka posjeta Srbiji mi je pomogla da razbijem idealizovanu sliku bivše domovine u kojoj je, tobože, sve bolje. Takođe, to mi je pomoglo da iz druge perspektive sagledam novu domovinu. Moja sljedeća posjeta Srbiji uslijedila je tek nakon 11 godina. Ne znam šta sad radi ona šalterska službenica, ali gdje je da je, do groba ću joj biti zahvalan.

No comments:

Post a Comment