Monday, November 2, 2015

Moje iskustvo iz dijaspore: priča prva

Pošto razmišljam o pisanju teksta o mom iskustvu u dijaspori, a lijen sam da odjednom sjednem i to napišem, pisaću prvo ovako, u segmentima, kako mi šta padne na pamet pa ću onda to sve da skupim na jedno mjesto.

Prvo važnije iskustvo koje se dogodilo svakom imigrantu s kojim sam došao u kontakt je da su se nakon nekoliko mjeseci provedenih u novoj zemlji pokajali što su otišli iz Srbije, Bosne, Hrvatske ili odakle su već otišli. To kajanje je, sada znam, posljedica naglog gubitka društvenih veza koje su postojale u staroj domovini. Zapanjujuće je koliko aspekata vlastitog života uzimamo zdravo za gotovo. Društvene veze i osjećaj pripadanja su često nešto što uzimamo zdravo za gotovo, a neophodni su za normalno funkcionisanje svakog čovjeka.

Nego, ja sam sad ovdje započeo misteriju, a nisam je razriješio. Kako to da se svi pokaju odmah po dolasku, a gotovo niko se ne vrati? Ovakvo je bilo moje iskustvo: Nekoliko mjeseci nakon što smo došli, sreo sam dečka (mog vršnjaka) koji je u Kanadi bio već nekoliko godina. On mi je dao sljedeći savjet (parafraziram):

- Prve dvije godine se trudi da ignorišeš osjećaj usamljenosti i nepripadanja. To je normalno i neizbježno. Dakle, ćuti i radi na rješavanju praktičnih problema. Ako i poslije dvije godine jednako budeš osjećao da ti ovdje nije mjesto, onda možda možeš da se zabrineš, ali ne prije.

Poslije mi je gotovo svaki stariji imigrant ispričao sličnu priču.Ne znam da li sam se baš striktno pridržavao tog savjeta, ali sada vidim da je to bio jedan od najkorisnijih savjeta koji sam ikad dobio.

No comments:

Post a Comment