Monday, September 29, 2014

Has neoliberalism brought out the worst in us?

I am not a senior professor, neither do I hold a chair position in my department, nor did I publish eight books, like the author of the recent Guardian article, Paul Verhaeghe. But, according to Dr. Verhaeghe, this might actually be a good thing for me. The thesis of his article is that neoliberalism[1] has brought out the worst in people, that it rewards psychopathic personality traits and thus brings people with such traits to the top of the social structure.

Dr. Verhaeghe is, according to most criteria, a successful academic, close to the top of the academic achievement scale and pretty high in the general social structure. To avoid ad hominem criticism, I will assume that Dr. Verhaeghe is an outlier, that he climbed to the top despite the goodness of his heart, and not because of some psychopathic personality traits on his part.

Having this out of the way, I can critique the logic of his argument on its own merit. Dr. Verhaeghe claims that

A highly skilled individual who puts parenting before their career comes in for criticism. A person with a good job who turns down a promotion to invest more time in other things is seen as crazy – unless those other things ensure success.

From this, he concludes that this system rewards career and penalizes one's love for his family. There are at least two problems with this conclusion. First, we don't know how other social systems perform in this regard. Did feudalism favour "success" to a lesser extent than the system Dr. Verhaeghe is critiquing? How about communism? Were there fewer psychopaths at the top of the social structures in the communist/socialist Yugoslavia or the USSR than in the current system?

I don't have quantitative answers to these questions, but neither did Dr. Verhaeghe offer any. I do know however, that the Yugoslav dictator Tito sent about 16 thousand political prisoners to something that looked more like a concentration camp than a prison. No one of the top Yugoslavian political or economic officials complained strongly enough to change this system. Did they exhibit more or less psychopathic tendencies than the people at the top of today's social structures in neoliberal societies?

Second, Dr. Verhaeghe's conclusion assumes that rewards and punishments are objectively determined outside of our minds. This is problematic because, from what we know about the logic of choice, human choice is based on subjective valuations. This means that the definition of success and failure is subjective. Each individual defines her own success. For me, for example, choosing a promotion over spending enough time with my family would be a failure, not success. I value time spent with my family more than a promotion if that promotion implies less family time.

Similarly, I value my family's happiness more than avoiding some stranger thinking I am crazy for choosing family over a promotion. All of us are free to make such choices because the value of alternatives is determined by our own valuing minds, not by the objective properties of the alternatives.

If we followed Dr. Verhaeghe's logic and assumed that the system is causing people to focus on their career rather than on their family, then we also assume that we have no power to change the system. How can I decide that I don't want to be a part of the neoliberal society if my valuation of everything, including that society is not determined by me? If career advancement always represents a reward and more family time always represents a punishment, then what if living in a neoliberal society always represents a reward? Then, even if Dr. Verhaeghe is right, there is nothing we can do about it.

Notes:

[1] This is an unfortunate and often abused term, but let's stick with it without getting into a deeper discussion of its frequent use and misuse.

Thursday, September 25, 2014

Pet katastrofalno loših antigej argumenata


1. Homoseksualnost je odvratna.

Ono čime svake godine započnem predavanje na predmetu o zakonu i normama je da podvučem važnost umjetnosti razdvajanja vlastitih osjećanja i sklonosti od argumentacije koju gradimo. Tako, na primjer, činjenica da meni sama pomisao na to da pomirišem domaći pčelinji med pobuđuje refleks povraćanja nema nikakvog uticaja na to da li ja mislim da drugim ljudima treba ili ne treba da bude dozvoljeno da jedu med ili da promovišu jedenje meda. Slično je i sa seksualnim odnosom između dva muškarca ili dvije žene. Naša lična osjećanja i sklonosti su nebitni kad određujemo da li drugima treba da bude dozvoljeno da upražnjavaju ili promovišu upražnjavanje takvih odnosa.

Kada bismo se vodili svojim sklonostima kao osnovom za postavljanje moralnih normi, postali bismo tirani svima oko nas. Da li stvarno želite da budete tiranin koji će svoje lične, subjektivne sklonosti nametati drugima kao moralnu normu? Kako bi bilo da zabranimo promovisanje meda samo zato što se zakonodavcima povraća od pomisli na med?

2. Homoseksualnost je nenormalna.

Čak i da se složimo da je homoseksualnost nešto nenormalno, opet to ne znači da treba zabraniti njenu afirmaciju. Na primjer, natprosječno inteligentni ljudi su nenormalni. Normalno je da čovjek ima koeficijent inteligencije, recimo, između 70 i 130. Otprilike 95% ljudske populacije je u tom intervalu. Tesla je, po ovom kriterijumu, bio nenormalan. Njegova inteligencija je bila ubjedljivo iznad koeficijenta od 130. On nije bio kao većina ostalih ljudi pa su opet svima puna usta Tesle. Svi se za njega otimaju, a bio je nenormalan da nenormalniji ne može biti.

Dakle, normalnost, kao statistički koncept je potpuno neutralna što se tiče moralne ocjene bilo koje devijacije od norme. S druge strane, ako koristimo normalnost kao sinonim za ono što nam se estetski dopada, vraćamo se na tačku 1.

3. Homoseksualnost je bolest i zato homoseksualce treba liječiti.

Čak i da se složimo da je homoseksualnost bolest ili poremećaj, iz toga ne slijedi zaključak da mi možemo da određujemo da li homoseksualce treba liječiti. Ako je istina da je homoseksualnost bolest, onda je na oboljelome da odluči da li treba da se liječi ili ne. Ja imam ravne tabane pa sam ipak odlučio da taj moj poremećaj ne treba da se liječi.

Oni koji tvrde da je homoseksualnost poremećaj, gejeve bi slali na psihijatrijsko liječenje. Ali, oni koji bi slali gejeve na psihijatrijsko liječenje se upuštaju u jedanu od klasičnih matrica diskvalifikovanja neistomišljenika korišćenu kroz istoriju. Inkvizicija je "istjerivala đavola" iz onih koji se nisu slagali sa ondašnjim crkvenim dogmama. U bivšem SSSR-u su ljudi koji nisu vjerovali u komunizam slani na "psihijatrijsko liječenje". U bivšoj Jugoslaviji su politički neistomišljenici slani na Goli otok na društevno-političko "osvješćivanje."

4. Gejevi ne mogu izroditi djecu i zato su društveno štetni.

Čak i kada bismo se složili da je stvaranje potomstva potencijalno društveno korisno, može se pokazati da je često društveno korisnije nemati potomstvo. Ako, recimo, to potomstvo nanese čovječanstvu više bola nego koristi, ona bi bolje bilo da potomstva nije ni bilo, bar sa stanovišta društvene korisnosti kao normativnog principa.

Mi se svi nadamo da će naša djeca biti dobri ljudi, ali ko nam garantuje da bas to naše, uz svu brigu i ljubav koju mu pružimo, neće postati neki budući tiranin i krvnik, neki budući Staljin, Mengele ili Džek Trbosjek? Eto, tu nas gejevi koji su ostali dosljedni principu nemanja potomstva mogu poklopiti i reci da oni, iako na svijet nisu donijeli niti jednog novog Gandija, bar nisu iznjedrili ni jednog novog Hitlera.

5. Gejevi znaju da ljudi ne vole homoseksualnost i zato su gej aktivisti sami krivi ako ih neko napadne.

Ko god kaže da su gejevi krivi ako ih neko napadne jer su svojom pojavom isprovocirali napad, taj tvrdi da su napadači mašine ili životinje koje nemaju slobodu izbora. Ovaj argument, u stvari, više ljudskosti daje gejevima nego njihovim napadačima. Prema logici ovog argumenta, gejevi imaju moć slobodne volje; oni imaju sposobnost izbora između izlaženja na ulicu i neizlaženja. S druge strane, njihovi napadači su kao neživa materija koja nema slobodnu volju i sposobnost da se suzdrži od reakcije. Oni su kao mašina koja je programirana samo za određenu reakciju. Ako gej izađe na ulicu, napadač mora da reaguje; on nema izbora. Po toj logici, gejevi kontrolišu i svoje postupke i postupke svojih napadača. Gejevi su ljudi, a napadači su samo automatska, refleksna, nesvjesna reakcija.

Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?

Saturday, September 13, 2014

O nasilju nad gejevima


1. Agresija prema kome ili čemu, zašto?

Zanimljivo je koliko mržnje i bijesa postoji prema tim ljudima koje mi nazivamo gejevima, a da nikakav akt agresije nisu počinili. S druge strane, niko ne baca kamenje na provjerene kriminalce, nasilnike i pljačkaše. Zanima me zašto je to tako. Bez obzira na konkretan razlog, uglavnom se bijes javlja kao reakcija na vlastitu nemoć kontrolisanja svijeta oko sebe. Postavlja se onda pitanje: zašto neke ljude plaši činjenica da ne mogu da kontrolišu svijet oko sebe do te mjere da postaju nasilni?

2. Neženje bez djece u odbrani porodičnih vrijednosti

Nije li ironično da najagresivniji protivnici gej parada opravdavaju svoje nezadovoljstvo brigom za zaštitu porodičnih vrijednosti i nataliteta nacije, a isti ti agresivni protivnici gej parada su, najvećim dijelom, neženje bez djece? Ti mladići u dvadesetim i ranim tridesetim godinama života puni su energije koju strasno koriste za bacanje kamenja i ostalih predmeta na pripadnike gej parada.


Možda bi prikladna kazna za krivično djelo narušavanja javnog reda i mira i fizičkog nasrtanja na nenasilne osobe za ove "branioce porodičnih vrijednosti" bila oko godinu dana nekog rijaliti šoua u kome treba da pomažu samohranoj majci ili udovici u podizanju domaćinsva. Time bi se ovaj bogat izvor energije koji ovi mladići posjeduju, usmjerio ka proizvodnji materijalnih, a možda i duhvnih dobara umjesto što se sada usmjerava ka uništavanju dobara. 

3. Opravdavanje nasilja

Nasilje nije u redu, ali i ti gejevi, šta ima da paradiraju? Mnogi koriste ovakve rečenice. Ako mislite da nasilje stvarno nije u redu, onda se tu diskusija završava. Nasilje nije u redu i tačka. Ako za vas tu nije tačka i u istoj rčenici govorite o tome kako nema potrebe za paradiranjem, onda ste vi apologete (opravdavači) nasilja. Nasilje nije u redu, ali u ovom slučaju, po vama, možda malo i jeste u redu jer su gejevi svojom pojavom, kao, provocirali. Trebali su odmah znati gdje im je mjesto i ne izazivati vraga. Neki razmišljaju otprilike ovako: Šta on ima da paradira, evo ne paradiram ni ja. Da nije paradirao ne bi ni dobio batina. Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?
 
Nebitno je šta mi mislimo o paradiranju i gejevima, ali je vrlo bitno šta mislimo o nasilju koje se tamo desilo. Zamislite da neko ubije čovjeka koji vam nije baš nešto pretjerano simpatičan. Da li je za vašu ocjenu toga ubistva uopšte relevantno da li vam se ubijeni sviđao ili nije?