Sunday, October 19, 2014

Socijalizam kao sredstvo za pranje vlastite savjesti

U posljednjih nekoliko godina se krećem u krugu te neke kanadske više srednje klase. Većina njih je živjela prilično ugodne živote, izolovane od nemaštine, poslova "na crno," zavisnosti od droga i alkohola, i sličnih problema. Takođe, većina njih su, bar deklarativno, vatreni socijalisti u smislu da se zalažu za državnu preraspodjelu zarade u smjeru od bogatijih ka siromašnijima. Zagovornici su i raznih državnih nameta na sve i svašta, a sve zarad "socijalne pravde."

Malo sam ih testirao da vidim šta misle o onima koji su protiv takvih državnih intervencija. Oni bi osobu koja je protiv državne preraspodjele imovine nazvali okrutnom i sebičnom, osobom koja ne zna kako je siromašnima i koja ne saosjeća sa ljudima kojima je život težak. Pošto oni sami ne znaju kako je tim siromašnim ljudima, a ja definitivno znam jer sam najveći dio života bio jedan od njih, i sada nisam jedan od njih baš zato što nisam čekao državnu pomoć, mogao bih da ih bocnem time, ali neću. Neka sami otkriju.

Moj opšti zaključak (u kojem me podržava i draga mi supruga) je da oni tim svojim socijalističkim deklarisanjem u stvari žele da se bolje osjećaju u vlastitoj koži i da žele u javnost da plasiraju sliku sebe kao saosjećajne osobe koja brine o pravdi.

Ah da, zaboravih napomenuti, ja se s njima ne slažem kad se radi o ulozi države u kreiranju sreće svojih građana. Ali, da ne bude zabune, ne vidim ja ništa problematično u njihovoj želji da pomognu nego u tome što misle da je njihova deklarativna želja da pomognu dovoljan razlog da i druge primoraju na preraspodjelu imovine. Inače, ne pokazuju nikakvu želju da samoinicijativno djeluju kroz dobrotvorni rad. Štaviše, gledaju da ugrabe svaku priliku za bilo kakvu državnu subvenciju za naš kooperatvni dječji vrtić. Ja sam asistent blagajnika u toj našoj kooperativi i često me je sramota kakvim oni kombinacijama žele da dođu do državnog novca. Oni taj novac ne vide kao nešto što je neko s mukom zaradio pa dao državi nego kao poslastičarnicu otvorenu za onoga ko prvi dođe.

Neki bi ovakve ljude nazvali folirantima, ali mislim da bi to bilo pogrešno. Ne bih ih nazvao folirantima jer mislim da oni sagledavaju situaciju iz druge perspektive. Oni svoje plaćanje poreza vide kao moralnu propusnicu za popovanje drugima, ali i propusnicu da se upuste u sveopštu utrku za državnim novcem, ako sebe mogu uvjeriti da je njihov cilj društveno-vredniji od nekih drugih ciljeva, a vrlo lako sebe u to uvjere.

Ne bi ovakav mentalitet bio važan društveni problem kada bi ovo bio izolovan slučaj, ali bojim se da nije. Čini mi se da ima mnogo ljudi sa ovakvim pogledom na svijet i da ovakvim mentalitetom idemo u svijet u kome više ne znamo kako sami jedni drugima da pomognemo nego nam treba država kao "posrednik," a u isto vrijeme se otimamo i gložimo za novac poreskih obveznika jer vjerujemo da smo baš mi ti koji znamo kako ga najbolje utrošiti.

1 comment:

  1. 1. Since the balloon will either blow up or not, the number that we put on our belief that it will blow up is subjective.
    2. Yes, and this post is all about how we translate frequencies observed in the past into probabilities.
    3. There is no conceptual difference between a) and b). The only reason why you don't know where the die will fall is that you don't know all of the physical conditions at the moment the die hits the table.
    I didn't claim that the probability of getting an associated effect is 100% if someone has a gene G. I was claiming that, of all the people that have the gene G, some develop the effect and some don't, and we have no way of explaining why. Again, knowing that x% of people that have the gene G developed the associated effect does not tell me whether or not I will be in the group that develops the effect.

    ReplyDelete