Thursday, January 9, 2014

Zašto se vjerovatno nikad neću vratiti u bivšu nam domovinu

Ponekad me pitaju da li bih se vratio u bivšu nam domovinu (bilo gdje u ex YU) pa kad im kažem da ne vjerujem da bih se vratio, kažu: "Ma imaš i pravo; ovdje nikad ne možeš zaraditi kao na zapadu." Pretpostavljam da, sa do sad stečenim obrazovanjem, bolju zaradu mogu da si obezbijedim na zapadu. Ali, nije zarada moj primarni motiv.

Najveći dio života sam proveo živeći veoma skromno, a ni sad se baš ne rasipam. Moje materijalne potrebe je vrlo lako zadovoljiti. Ono što je mnogo teže zadovoljiti je potreba za samoostavrenjem. Naprimjer, meni mnogo znači da rješavam probleme. U tome vidim vlastito ostvrenje. Dok god rješavam probleme, osjećam da postojim.

Mislim da bi tu bio glavni kamen spoticanja kada bih se vratio u bivšu nam domovinu jer tamo je mentalitet i dalje usmjeren ka kočenju onih koji žele da rješavaju probleme. Takvi su često na meti dobro organizovanih interesnih grupa koje koriste malograđanske metode blaćenja onih koji žele nešto da promijene. Te malograđanske metode imaju dobru prođu kod velikog dijela našeg naroda. Ovdje možete vidjeti jedan takav primjer. Zbog takvih, i mnogih sličnih slučajeva, najvjerovatnije ću svoju životnu energiju uložiti negdje van bivše nam domovine. Jednostavno, to je, po meni, efikasniji način korišćenja vlasitite energije.

Dešavanja u Srbiji u posljednjih nekoliko godina polako ali sigurno formiraju sljedeću implicitnu poruku svima nama koji se bavimo mišlju da se nekad tamo ponovo nastanimo: Ćuti, nikome ne staj na žulj, ne kritikuj, ne pitaj mnogo, utopi se u masu i niko neće da te dira. Ako se pak drzneš da kritikuješ, mnogo zapitkuješ i štrčiš iz mase, život će da ti se pretvori u pakao.

No comments:

Post a Comment