Tuesday, July 30, 2013

Nisam apologeta nasilja, ali... ili kako doći do zajedničkog zaključka, otprilike

 

U prethodonom postu o reakcijama na gej paradu u Budvi sam govorio o latentnom opravdavanju nasilja nad učesnicima parade. Po tom opravdanju, gejevi nisu trebali izlaziti na ulicu jer je, navodno, bilo očigledno da će biti napadnuti. Po toj logici, gejevi sami snose dio krivice za nasilje jer su, opet navodno, svojim izlaskom na ulicu isprovocirali to nasilje.

Ovdje objavljujem zanimljiv razgovor sa čovjekom koji koristi ovu logiku, ali isto tako ne misli da ta logika implicira opravdavanje nasilja. "Nisam apologeta nasilja" je ime koje koristim umjesto pravog imena i prezimena mog sagovornika. Pošto su imena potpuno nebitna  u ovom kontekstu, nisam želio da bez njegove dozvole koristim njegovo ime na mom blogu. Razgovor je zanimljiv iz više razloga, a meni je najviše zanimljiv zbog svog zaključka. Tu sam, mislim, mog sagovornika uspio djelimično da motivišem da se stavi u ulogu onih koji su napadnuti. Kao rezultat toga stvljanja u ulogu nekoga ko je napadnut samo zato što se njegovo ponašanje nekome nije sviđalo, moj sagovornik je došao do divnog zaključka. Iako on ne pokušava da otkloni kontradiktornost  između tog zaključka i njegove prvobitne teze da su gejevi krivi što su dobili batine, mislim da ovaj razgovor pokazuje kako je moguće, bar malo, načeti ustaljene logičke greške u našem razišljanju kad je u pitanju nasilje nad pripadnicima gej populacije. Pročitajte.

Nisam apologeta nasilja: Trebali su SVI lepo ostati kuci... i nema problema..

PredragZnači li to da si i ti apologeta nasilja?
 
Nisam apologeta nasilja: Ne, ne znaci. Znalo se sta ce biti tamo. Zasto jednostavno paradu nisu otkazali?

Predrag: Znači, ovi napadači su kao oluja, neživa materija koja nema sposobnost izbora?

Nisam apologeta nasilja: Kao sto rekoh,trebali su svi lepo ostati kuci...

Predrag: Ali, zašto su gejevi trebali ostati kod kuće? Zato da ne bi bili napadnuti?

Nisam apologeta nasilja: Ne zbog toga. Vidis da su nepozeljeni.. Sta ima da paradiraju.. Svesni su bili,cinjenice,da ce biti napadnuti.. Mogli su izbeci to..

Predrag: Znaci, ipak je razlog zbog koga nisu trebali izlaziti taj da bi tako izbjegli napad na sebe.
Ovaj komentar, u stvari, više ljudskosti daje gejevima nego njihovim napadačima. Prema logici ovog komentara, gejevi imaju moć slobodne volje; oni imaju sposobnost izbora između izlaženja na ulicu i neizlaženja. S druge strane, njihovi napadači su kao neživa materija koja nema slobodnu volju i sposobnost da se suzdrži od reakcije. Oni su kao mašina koja je programirana samo za odrđenu reakciju. Ako gej izađe na ulicu, napadač mora da reaguje; on nema izbora. Po toj logici, gejevi kontrolišu i svoje postupke i postupke svojih napadača. Gejevi su ljudi, a napadači su samo, automatska, refleksna, nesvjesna reakcija.

Nisam apologeta nasilja: Provokator nije covek,vec budala.. Gejevi su ispali budale..

Predrag: I budala moze da bude covjek, ali masina koja nema izbora nikako ne moze.

Nisam apologeta nasilja: aaahahahahahhahahaahahah Jeste,ali od budale ne mozes ocekivati nista pametno...

Predrag: a ni ne moras da ocekujes nista pametno. Ali ako ocekujes nesto ljudsko, prije ces to docekati od budale nego od masine.

Nisam apologeta nasilja: Dole nisu bile masine i ti to dobro znas..

Predrag: Po logici tvojih komentara, bile su masne.

Nisam apologeta nasilja: Da te ispravim.. To si ti konstatovao po sopstvenom misljenju..

Predrag: znaci, napadaci nisu morali da napadnu?

Nisam apologeta nasilja: Nisu morali..

Predrag: znaci, da napadaci nisu napali, ne bi bilo nasilja; oni su odlucili da do nasilja dodje?

Nisam apologeta nasilja: Ko je organizovao Paradu?

Predrag: Nebitno je ko je organizovao paradu ako su napadaci odlucili da do nasilja dodje.

Nisam apologeta nasilja: Kako to nebitno?? Nasilje je moglo da se spreci. Ne branim napadace,i nisu smeli nasiljem da resavaju to ali je organizator,svestan svega,najveci krivac sto je paradu,koja je tu bila nepozeljna,ipak organizovao... Ko jos ide tamo gde je nepozeljan??? Ma ajde... Svi su krivci tu,i jedna i druga strana!

Predrag: znaci, kad je neko nepozeljan i on snosi krivicu za nasilje nad samim sobom?

Nisam apologeta nasilja: Da se lepo izrazim,parada je bila nepozeljna.. Ne osobe na paradi.

Predrag: Znači, onaj čiji su postupci nepoželjni, sam snosi krivicu za nasilje nad samim sobom?

Nisam apologeta nasilja: Ne nad samim sobom. Taj ciji su postupci nepozeljni snosi krivicu za svesno pozivanje i guranje drugih u nasilje.

Predrag: Ko su ti drugi?

Nisam apologeta nasilja: Znaci,samo jedan gej je bio na paradi?!

Predrag: Znači, gejevi su jedni druge gurali u nasilje i zato su krivi što su napadači odlučili da ih napadnu?

Nisam apologeta nasilja: Znali su sta ce biti,mogli su to spreciti..

Predrag: Znaci ako Nisam apologeta nasilja zna da Predrag ne podnosi kad Nisam apologeta nasilja ide ulicom, Nisam apologeta nasilja je kriv ako mu Predrag razbije glavu kamenom.

Nisam apologeta nasilja: Sto nasilja nije bilo pre parade? Znaci,nije bilo provokacije. Ti bi u tom slucaju meni bez povoda razbio glavu,to je vec nesto drugo...

Predrag: Pa ima povoda, ne podnosim kad prolaziš ulicom; provociraš me.

Nisam apologeta nasilja: To nije isto kao u slucaju Parade.. Napasces me bez povoda i eto tebe u Lazi Lazarevic.

Predrag: Kako nema povoda, ne oblačiš se na način kako treba, ne hodaš kako treba, ne stupaš u seksualne odnose na način kako ja mislim da treba? Gdje ćeš boljeg povoda?

Nisam apologeta nasilja: Da svi razmisljaju tako,kamenovanja bi bilo svakog dana. Nemam vise sta dodati. Bilo je provokacija,zavrsilo se nasiljem. Ponavljam,obe strane osudjujem.

Predrag: "Da svi razmisljaju tako,kamenovanja bi bilo svakog dana." Upravo tako. Zato je dobro što ne razmišljaju svi kao oni napadači u Budvi.

Saturday, July 27, 2013

Tri moja osvrta na gej paradu u Budvi


1. Agresija prema kome ili čemu, zašto?

Zanimljivo je koliko mržnje i bijesa postoji prema tim ljudima koje mi nazivamo gejevima, a da nikakav akt agresije nisu počinili. S druge strane, niko ne baca kamenje na provjerene kriminalce, nasilnike i pljačkaše. Zanima me zašto je to tako. Bez obzira na konkretan razlog, uglavnom se bijes javlja kao reakcija na vlastitu nemoć kontrolisanja svijeta oko sebe. Postavlja se onda pitanje: zašto neke ljude plaši činjenica da ne mogu da kontrolišu svijet oko sebe do te mjere da postaju nasilni?

2. Neženje bez djece u odbrani porodičnih vrijednosti

Nije li ironično da najagresivniji protivnici gej parada opravdavaju svoje nezadovoljstvo brigom za zaštitu porodičnih vrijednosti i nataliteta nacije, a isti ti agresivni protivnici gej parada su, najvećim dijelom, neženje bez djece. Ti mladići u dvadesetim i ranim tridesetim godinama života puni su energije koju strasno koriste za bacanje kamenja i ostalih predmeta na pripadnike gej parada.

Možda bi prikladna kazna za krivično djelo narušavanja javnog reda i mira i fizičkog nasrtanja na nenasilne osobe za ove "branioce porodičnih vrijednosti" bila oko godinu dana nekog rijaliti šoua u kome treba da pomažu samohranoj majci ili udovici u podizanju domaćinsva. Time bi se ovaj bogat izvor energije koji ovi mladići posjeduju, usmjerio ka proizvodnji materijalnih, a možda i duhvnih dobara umjesto što se sada usmjerava ka uništavanju dobara. 

3. Opravdavanje nasilja

Nasilje nije u redu, ali i ti gejevi, šta ima da paradiraju? Mnogi koriste ovakve rečenice. Ako mislite da nasilje stvarno nije u redu, onda se tu diskusija završava. Nasilje nije u redu i tačka. Ako za vas tu nije tačka i u istoj rčenici govorite o tome kako nema potrebe za paradiranjem, onda ste vi apologete (opravdavači) nasilja. Nasilje nije u redu, ali u ovom slučaju, po vama, možda malo i jeste u redu jer su gejevi svojom pojavom, kao, provocirali. Trebali su odmah znati gdje im je mjesto i ne izazivati vraga. Neki razmišljaju otprilike ovako: Šta on ima da paradira, evo ne paradiram ni ja. Da nije paradirao ne bi ni dobio batina. Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A šta ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo šta radite? Možda se nekome ne svidi uopšte vaše prisustvo na licu Zemlje. Da li to znači da treba da prestanete da postojite samo zato da biste izbjegli batine?
 
Nebitno je šta mi mislimo o paradiranju i gejevima, ali je vrlo bitno šta mislimo o nasilju koje se tamo desilo. Zamislite da neko ubije čovjeka koji vam nije baš nešto pretjerano simpatičan. Da li je za vašu ocjenu toga ubistva uopšte relevantno da li vam se ubijeni sviđao ili nije?

Monday, July 22, 2013

Does immigration REALLY cause unemployment?


As I argued in an earlier post, our language tells much about our attitudes, beliefs and value judgments. I used the statement "Immigrants take our jobs" to explain how this statement reveals the belief that the newcomers into a country are worthless and parasitic. This time, let us look at another case where the nature of immigration is obscured by our language. We can often hear the following statement: Immigration causes unemployment. This statement is common in academic circles as well, but then it gets a more nuanced form. For example, one might say: "I test the hypothesis that immigration causes unemployment." In this case, if one finds a statistically significant correlation between unemployment and immigration, one would conclude that there may be cases in which unemployment is caused by immigration.

However, the set-up of this statement or hypothesis already implies certain judgments and beliefs that cannot be supported by logic. The first judgment is that a certain feature of individuals--their place of origin--is a valid theoretical construct in economics. It is assumed that the sole fact that someone is an immigrant is an important explanatory feature.

Second, there is a belief that the principle of causality is a valid explanatory device when it comes to linking immigration and unemployment. Causality may be very useful in linking the force of gravity and falling objects, but not necessarily in linking immigration and unemployment. Why? Let us use the concept of causality as it used to explain how the force of gravity causes objects to fall in the context of the above statement that immigration causes unemployment.

If it is true that immigration causes unemployment, then the following scenario is a valid scientific description of the link between immigration and unemployment. Once immigrants arrive into a new country, the fact that these people are immigrants causes employers to lay off their current workers and to employ immigrants. In other words, once immigrants enter the country, there emerges an attraction force between immigrants and employers and a repulsion force between employers and the domestic employees. This force causes immigrants to replace the native population at their jobs, and the native population to become unemployed. What matters for the creation of these forces and effects is the "immigrant-ness" of the newcomers. This feature of some people--that they are immigrants--is the essence for explaining the unemployment of some other people.

This, of course, is nonsense. We know that employers don't care about your "immigrant-ness" but how well you can meet their objectives; how your service can improve their business. Any time an immigrant is employed instead of a native worker, the "cause" has nothing to do with the fact that one of the workers is an immigrant and the other is not. The real cause is that the employer has certain goals and objectives and that he is convinced that one of the two individuals is able to meet those goals and objectives better than the other.

At the same time, the native individual that does not fit the employer's objectives as well, is not forced to be unemployed by some external repulsion caused by the presence of an immigrant. His skills, willingness to work for a certain wage or under certain conditions have become less desirable compared to some other individual's skills and desire to work at a lower wage or under different conditions.

Notice how, by framing the question of whether immigration causes unemployment, we shift our attention from the real causal relationship (of employer-employee compatibility) to a false relationship (between the presence of immigrants and unemployment). From the explanatory perspective, it is completely irrelevant whether someone who is better than I at doing my job has Canadian citizenship or not. It is not his citizenship status that makes him better able to meet my boss's needs. So, if I end up "losing my job" to someone who is an immigrant, the cause of this "loss" would not be the immigrant-ness of the new employee. No, the cause would be my inability or unwillingness to meet my employer's needs as well as someone else can meet those needs.

Sunday, July 21, 2013

Do immigrants REALLY take our jobs?


Source: http://9gag.com/gag/a44675m?ref=fbp
Our language says more about our values, attitudes and judgments than one might think. Take for example a sentence I hear on a regular basis: "Immigrants take our jobs." This short sentence tells a whole little story. First, it claims that immigrants "take our" jobs. This implies that, whoever uses this sentence thinks that "we" own the jobs, "we" are the rightful claimants of these jobs, but then the immigrants come and "take" those jobs. Here, we are on the verge of starting to believe that there is even an act of theft involved. The immigrants came and simply took something that belongs to us--our jobs.

Next, the sentence states that they took "our" jobs. So, taking this sentence literally, we may conclude that the immigrants are doing exactly the same job "we" did; they simply replaced us at our jobs. This signals an implied judgment. The judgment is that, if there is any difference in the way immigrants perform on the job compared to the domestic population, this difference is irrelevant, completely unimportant. This judgment implies that, whoever uses this sentence thinks immigrants are completely unnecessary and that they are not bringing anything new and valuable to the employers. According to the sentence, the same jobs would have been done by the domestic population anyway.

The logical reality is, however, different. If immigrants are really taking something the domestic workers rightfully own (their jobs) that implies that the domestic employers have a moral obligation to employ only the domestic workers. If this was true, this would be a coercive relationship in which the employers are forced to stay in the relationship even when they don't want to. Second, we can logically deduce that immigrants must be providing some additional benefits to the employers; they are providing better quality of service or working at a lower wage or discovering new kinds of jobs that make the old jobs obsolete. Otherwise, how would the immigrants persuade the employers to employ them if the same jobs can be performed equally well by the domestic workers? The employers think these benefits are large enough to justify going through the costly process of starting a relationship with a new employee and perhaps ending a relationship with an old one.

But, this is not the story that the sentence "Immigrants take our jobs" says. That sentence, in fact, doesn't say anything truthful about immigration, but it says much about the attitudes and beliefs of the person that uses the sentence.

Saturday, July 20, 2013

Kad političari brinu o zdravlju naše djece


O umranju djece je nezahvalno govoriti baš zato što mnogi tako pokušavaju da steknu jeftine političke poene. Tome riziku se i sam sada izlažem, ali mislim da moj cilj nije političke prirode nego više one lične. I ja sam bio dijete kad je drugo dijete mojih roditelja umrlo spletom nesretnih okolnosti. Imao sam trinaest godina, a moj pokojni brat sedamnaest. Od tada me smrt, a posebno smrt djece, uvijek vrati u vrijeme kad sam se, kao trinaestogodišnjak, s njom prvi put susreo.

To je bio jeziv osjećaj. Ne znam kako bi ga se moglo najbolje opisati. Možda bi se mogao usporediti sa noćnom morom u kojoj se odjednom suočavate s nečim što je suprotnost svemu u što ste do tada vjerovali, nešto poput čistog, koncentrovanog zla od koga vas podilazi jeza, ali znate da i ako pokušate da se okrenete i bježite, od toga nema nikakve svrhe. Zato vas to zlo parališe u mjestu. Pokušavate da  se oglasite, ali iz grla vam ne izlazi nikakav zvuk. U tom momentu čovjek se obično prbudi iz noćne more. Problem koji imaju oni koji se suoče sa smrću djeteta je da njihova noćna mora nikad ne prestaje; samo mijenja svoj oblik, vrijeme i mjesto.

Sada, dvadeset godina poslije, gledam na to sve ne samo iz perspektive djeteta nego i iz perspektive roditelja dvoje djece pa moje iskustvo sa smrću djeteta dobija još jednu dimenziju. Ta dimenzija nije ništa manje stravična od onih ostalih, gore opisanih.

Nagađam da sličnu noćnu moru proživljavaju i roditelji Tijane Ognjanović i roditelji bilo kog djeteta koje ode sa ovoga svijeta prije vremena. Neizbježno pitanje u takvim sitacijama kad-tad ispliva: da li je tako moralo biti; da li sam mogao nešto da uradim da to spriječim? Za roditelja preminulog djeteta, ovo pitanje je destruktivno i zato ga ne treba postavljati. Međutim, za nas ostale, to ono može da bude prilično konstruktivno. Zašto? Zato što može da ukaže na društvene probleme koji, ako bi se otklonli, mogu da popboljšaju zdravstveni tretman članova našeg društva.

Mislim da smrt ovog djeteta ilustruje neadekvatnost političkog sistema kad je u pitanju briga o zdravlju građana Srbije. Ministarsvo zdravlja je politička organizacija čija je primarna funkcija da brine o zdravlju građana. Međutim, novac za Tijaninu operaciju je skupljen privatnom organizacijom gradjana, iako građani Srbije već plaćaju porez Ministarstvu zdravlja u svrhu svoga liječenja. Dakle, Ministarstvo zdravlja je pokazalo da je nesposobno da brine o zdravlju svojih građana pa su oni morali sami da se pobrinu.

Pošto se bavim proučavanjem ekonomske efikasnosti različitih sistema organizacije, ne začuđuje me da političke organizacije nisu u stanju da ostvare ciljeve koji se pred njih, bar na papiru, postavljaju. Političke organizacije su sastavljene od ljudi posebne vrste. Te ljude zanima vlast, a ne kako da pomognu drugima. Međutim, čak i kad bi najveći dio političkog sistema bio sačinjen od  anđela, ti anđeli bi neminovno morali da počnu da primijenjuju manipulativne političke taktike ako žele da spriječe one željne vlasti da se te vlasti dokopaju. To je glavno obilježje bilo kog političkog sistema--pretvara ljude u beskrupulozne manipulatore.

Tipični političar živi za to da upravlja drugim ljudima. Neki političari vjeruju da im je to uzvišena moralna dužnost, da bi bez njih ostali ljudi zastranili u bespuću bijede i nemorala. Takvi uglavnom izbijaju na sam vrh političke piramide vlasti. Oni manje "kreativni" i manje zaneseni idejom o sebi kao spasitelju društva, dolaze do srednjih i nižih pozicija u piramidi vlasti.

Bez obzira na motive koji leže u pozadini, svim političarima je zajedničko da žele da vladaju. Što je njihova vlast čvršća, to se oni osjećaju ostvarenijima i ispunjenijima. Pošto se snaga vlasti svakog političara zasniva na tome koliko čvrsto i koliki broj ljudi vjeruje da je baš on taj koji treba da upravlja, političar je skoncentrisan na to da ubijedi ostale ljude da je baš on taj pravi. On je skoncentrisan na to da uvjeri ljude da je za njih najbolje da svoju životnu energiju usmjere onako kako im on to savjetuje.

Što se tiče zaštite zdravlja, političar se zalaže za zaštitu zdravlja ako on to zalaganje može da iskoristi za učvršćenje svoje vlasti, tj. za ubijeđivanje ostalih ljudi da je on baš taj pravi vođa koji im je potreban. Dakle, za političara zdravlje nije nešto što, u principu, treba zaštititi. Za političara je zalaganje za zaštitu zdravlja samo jedan od načina da dođe do ostvarenja svog životnog cilja.

Ako političar ocijeni da u određenom slučaju zalaganje za zaštitu zdravlja ne doprinosi dovoljno očuvanju njegove vlasti ili ako uvidi da ulaganje sredstava u neke druge političke ativnosti može da mu donese bolje rezultate, on će naći načina da izbjegne zalaganje za zdravlje građana.

Ulaganjem novca u liječenje Tijane Ognjanović, ni Vlada Srbije ni Ministarstvo zdravlja ne bi bankrotirali. Čak kad bi i bankrot bio ozbiljna opsasnost, Vlada i Skupština imaju zakonodavnu moć da prikupe dodatna sredstva. Činjenica da su građani samoinicijativno prikupili ta dodatna sredstva pokazuje da su ona postojala.

Ali, po razvoju događaja u slučaju Tijane Ognjanović, očigledno je da je baš taj slučaj bio jedan od onih u kojima zalaganje za zaštitu zdravlja relevantnim političarima nije donosilo dovoljno koristi. Izgleda da su ti političari odlučili da ulaganjem tog novca u neke druge aktivnosti mogu više učvrsititi svoju vast nego zalaganjem za Tijanino zdravlje.

Zbog svega ovoga, ja političarima ne bih ni tri ovce povjerio na čuvanje, a kamo li zdravlje moga djeteta. Ali, ko mene ili vas ionako pita? A i kad nas pitaju, većina na izborima kaže da je isključivo država ta koja treba da brine o zdravlju. Sad vidimo kako država brine. Brine isto kao što je brinula za zdravlje naših očeva kad su ginuli po ratištima bivše nam domovine. Ko čeka da se država zabrine, do groba će čekati ako se desi da je baš on jedan od onih slučajeva koji političarima ne pomaže da učvrste svoju vlast.

Ali, moramo biti svjesni da se ovaj prolem ne može riješiti tako što će na vlast doći "pravi" političari. Vladanje drugim ljudima po svojoj prirodi zahtijeva da se ljudi ponašaju baš tako kako se političari ponašaju. Dakle, političari će ostati takvi kakvi jesu sve dok postoji oblik organizacije društva u kome jedni ljudi (političari) imaju u svojim rukama silu državnog aparata.

Kako onda poboljšati brigu o zdravlju ljudi ako je nemoguće promijeniti suštinu političara i ako ne želimo da mijenjamo cijeli društveni sistem? Tako što ćemo brigu o zdravlju ljudi, što je više moguće, uzeti iz ruku političara i staviti ga u svoje vlastite ruke. Kako to uraditi? Građani Srbije su u Tijaninom slučaju pokazali jedan način uzimanja zdravlja u svoje ruke.

Postoje i drugi, efikasniji, načini, a najbitnije je da se zakonski poveća sloboda ljudi u odlučivanju kako će svoj novac da ulože u zaštitu zdravlja. Na zapadu, recimo, postoji opcija da jedan dio poreza možete da platite u vidu donacija dobrotvornim organizacijama. Na taj način bar jedan dio svog poreza možete da usmjerte van ruku političara. Dalje, bitno je povećati slobodu pružanja medicinskih usluga tako da učmali državni sektor dobije više konkurencije. Pomoglo bi i povećenje slobode odlučivanja gradjana kakav vid zdravstvenog osiguranja žele i, u slučaju da ne žele državno osiguranji, da im se smanji porez pa samim time i poveća mogućnost da ulože u druge oblike osiguranja.

Dakle, rješenja postoje. To možda nisu idealna rješenja, ali ipak pružaju mogućnost da se nešto promijeni. Uvijek će biti djece koja umiru; te realnosti moramo biti svjesni, ali isto tako treba da budemo svjesni da postoje načini da se ljudsko društvo organizuje tako da roditeljima i svima ostalima da više šanse da se za živote te djece bore i izbore.

Thursday, July 11, 2013

Profesorka Dragićević, leksikolog u ulozi nedoučenog marksiste koji grize ruku koja ga hrani

Po marksističkoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko se čovjek "namučio" da bi do toga došao. Po subjektivnoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko to čini život drugih ljudi boljim. Tu vrijednost nam drugi ljudi iskazuju time što nam ponude nešto zauzvrat za naš "trud" i "muku". Naučno gledano, subjektivna teorija vrijednosti je logčki tačna, a markisistička je netačna.

U svom govoru, prfesorka Dragićiević, pokazuje da ona i dalje vjeruje u marksističku teoriju vrijednosti jer svojim studentima govori da je njihov status (objektivno) vrijedan sam po sebi jer su se oni "godinama samosavladavali i samoodricali" da bi do njega došli. Tim odricanjem, oni su zaslužili da budu, kako ona to naglašava, PROFESORI. Ta titula, sama po sebi, kaže profesorka Dragićević, vrijedi više nego bilo koje drugo zvanje ili zanimanje. Znači, po toj logici, nebitno je da li to mučenje i "samoodricanje" da bi se došlo do profesorskog zvanja na kraju rađa nešto što neko drugi smatra vrijednim. Po logici profesorke Dragićević, ako neko ne vidi vrijednost "samoodricanja" koje je potrebno da bi se završio fakultet, onda on nije spoznao prave vrijednosti.

Meni nije jasno gdje je ona našla da je za fakultet potrebna muka i odricanje. Ja sam fakultet (i magisterij i doktorat) završio sa lakoćom i sa zadovoljstvom i nisam se odrekao ničega što sam smatrao iole vrijednim. Da mi je bila tolika muka da ga završim, ne bih ga nikad ni upisivao. Pretpostavljam da mi nije bilo teško zato što volim to što sa
m studirao. 

Pitam se sad da li moja diploma manje vrijedi od diplome nekoga ko se zbog nje "odricao" i "samosavladavao". Šalim se, ne pitam se jer je nauka o vrijednosti baš to što sam studirao i dobro sam savladao gradivo.

Zašto je taj govor struktuiran baš na način kako je to profesorka Dragićević uradila? Po meni, to je rezultat konfuzne ideologije i straha. Profesorka je nedoučeni marksista koji se boji promjena.

Da su ti studenti stvarno postali PROFESORI kako to ona kaže, bar neko od njih bi ustao i pitao je da li može da potkrijepi te svoje neosnovane tvrdnje logikom i opservacijama u stvarnom svijetu. To je, ipak, kriterijum koji bi još uvijek trebalo da važi za pisanje pismenog zadatka iz srpskog jezika u srednjoj školi. Ako ona ne može da zadovolji taj kriterijum, kako to očekivati od učenika? A oni, kao PROFESORI, ne bi trebalo da se plaše da ocijene kvalitet pisanog rada, pa makar taj rad dolazio i "odozgo".

Po čemu bi to jedna profesija trebala da bude iznad drugih? Svaka profesija, osim onih državnih, kojima i data profesoka pripada, postoji zato što su usluge te profesije nekome potrebne. Reći da je neka profesija izmišljena, kako to profesorka Dragićević kaže za neka zanimanja, je isto što i reći da su potrebe ljudi koje ta profesija zadovoljava izmišljene.

Svako ko posjeduje elementarno znanje društvenih nauka, svjestan je da su sve potrebe subjektivne prirode. Nema objektivno dobrih i loših potreba. To što ja volim da pišem, ne znači da su oni koji ne vole da pišu u zabludi ili nešto lošiji od mene. To što ja volim da čitam, ne znači da su oni koji ne vole da čitaju lošiji od mene.

Ja volim da odem i u restoran, ali tu je profesorka nemoćna da mi pomogne. Koliko god ona veličala profesorsku profesiju, to veličanje neće stvoriti atmosferu koju želim kada odem u restoran. Kad odem u restoran, mene zanima dobra usluga i to samo dobar vlasnik restorana može da pruži. U toj situaciji mi ne treba profesor srpskog jezika i književnosti.

Vlasnici restorana, koje profesorka pogrdno naziva vlasnicima kvadratnih metara, su korisni pripadnici društva koji pružaju usluge ljudima u tome društvu. Vlasnici restorana ostvariju profit jer su dobri u zadovoljavanju tih usluga. Da nisu dobri, ne bi im se gosti vraćali i plaćali.

I ostale profesije koje ona tamo pominje pružaju usluge ljudima koji te usluge žele. Možda te usluge nisu potebne meni ili profesorki, ali nekome jesu. Upustiti se u vrednosnu ocjenu tih potreba znači ustrvrditi da su tvoje potrebe objektivno bolje i svrsishodnije od potreba drugih ljudi. Postoje imena za to--jednoumlje, elitizam, supremacizam, šovinizam, ili jednostavno--arogancija.

Zanimanja koje profesorka navodi, svoj hljeb zarađuju pružajući usluge drugim ljudima na dobrovoljnoj bazi. Ta zanimanja se rađaju i umiru voljom svojih korisnika. Ako jednoga dana mušterije nekog restorana odluče da im taj restoran više ne pruža usluge kakve žele, restoran će financijski propasti ako nešto ne promijeni.

Profesorka zaboravlja da nastavnici u srednjim školama mogu da nastave da rade čak i kad se njihova usluga nikome ne sviđa jer im plata dolazi iz državnog budžeta koji se puni novcem baš tih vlasnika restorana i ostalih preduzetnika po kojima ona pljuje. Imao sam divnih nastavnika, ali je bilo i takvih koji u stvarnom svijetu, gdje uspjeh zavisi od toga koliko dobro možeš da riješiš nečiji problem, ne bi potrajali ni nekoliko dana. Jedini razlog zbog koga su potrajali toliko koliko su potrajali u obrazovnom sistemu je taj što korisnici njihovih "usluga" nemaju načina da ocijene tu uslugu time što će je manje platiti. Nemaju izbora jer je taj izbor za njih već uradila država. Nema veze, na primjer, što neki isfrustrirani nastavnik srpskog jezika iz kohorte ove profesorke tvoje dijete ne uči gotovo ničemu osim mržnji, ti ćeš njegovu platu obezbijediti, htio ti to ili ne htio. Porez ćeš platiti.

Zamislite nekog vlasnika restorana da pljuje po drugim profesijama. Koliko dugo bi opstao kao uspješan poslovan čovjek kad bi njegove mušterije čule takvo bahato ponašanje? S druge strane, naša profesorka i dalje prima vaš novac, ma koliko besmislica i uvreda rekla, čak i za vaše zanimanje.

Vidim da se mnogi oduševljavaju njenim riječima. Razumijem želju da se ekonomska i socijalna situacija u zemlji promijeni, ali ti koji su izabrali da se oduševljavaju profesorkinim riječima, izabrali su krivu osobu. Boljitak i vama i toj profesorki donose baš ti po kojima ona pljuje.