Saturday, July 20, 2013

Kad političari brinu o zdravlju naše djece


O umranju djece je nezahvalno govoriti baš zato što mnogi tako pokušavaju da steknu jeftine političke poene. Tome riziku se i sam sada izlažem, ali mislim da moj cilj nije političke prirode nego više one lične. I ja sam bio dijete kad je drugo dijete mojih roditelja umrlo spletom nesretnih okolnosti. Imao sam trinaest godina, a moj pokojni brat sedamnaest. Od tada me smrt, a posebno smrt djece, uvijek vrati u vrijeme kad sam se, kao trinaestogodišnjak, s njom prvi put susreo.

To je bio jeziv osjećaj. Ne znam kako bi ga se moglo najbolje opisati. Možda bi se mogao usporediti sa noćnom morom u kojoj se odjednom suočavate s nečim što je suprotnost svemu u što ste do tada vjerovali, nešto poput čistog, koncentrovanog zla od koga vas podilazi jeza, ali znate da i ako pokušate da se okrenete i bježite, od toga nema nikakve svrhe. Zato vas to zlo parališe u mjestu. Pokušavate da  se oglasite, ali iz grla vam ne izlazi nikakav zvuk. U tom momentu čovjek se obično prbudi iz noćne more. Problem koji imaju oni koji se suoče sa smrću djeteta je da njihova noćna mora nikad ne prestaje; samo mijenja svoj oblik, vrijeme i mjesto.

Sada, dvadeset godina poslije, gledam na to sve ne samo iz perspektive djeteta nego i iz perspektive roditelja dvoje djece pa moje iskustvo sa smrću djeteta dobija još jednu dimenziju. Ta dimenzija nije ništa manje stravična od onih ostalih, gore opisanih.

Nagađam da sličnu noćnu moru proživljavaju i roditelji Tijane Ognjanović i roditelji bilo kog djeteta koje ode sa ovoga svijeta prije vremena. Neizbježno pitanje u takvim sitacijama kad-tad ispliva: da li je tako moralo biti; da li sam mogao nešto da uradim da to spriječim? Za roditelja preminulog djeteta, ovo pitanje je destruktivno i zato ga ne treba postavljati. Međutim, za nas ostale, to ono može da bude prilično konstruktivno. Zašto? Zato što može da ukaže na društvene probleme koji, ako bi se otklonli, mogu da popboljšaju zdravstveni tretman članova našeg društva.

Mislim da smrt ovog djeteta ilustruje neadekvatnost političkog sistema kad je u pitanju briga o zdravlju građana Srbije. Ministarsvo zdravlja je politička organizacija čija je primarna funkcija da brine o zdravlju građana. Međutim, novac za Tijaninu operaciju je skupljen privatnom organizacijom gradjana, iako građani Srbije već plaćaju porez Ministarstvu zdravlja u svrhu svoga liječenja. Dakle, Ministarstvo zdravlja je pokazalo da je nesposobno da brine o zdravlju svojih građana pa su oni morali sami da se pobrinu.

Pošto se bavim proučavanjem ekonomske efikasnosti različitih sistema organizacije, ne začuđuje me da političke organizacije nisu u stanju da ostvare ciljeve koji se pred njih, bar na papiru, postavljaju. Političke organizacije su sastavljene od ljudi posebne vrste. Te ljude zanima vlast, a ne kako da pomognu drugima. Međutim, čak i kad bi najveći dio političkog sistema bio sačinjen od  anđela, ti anđeli bi neminovno morali da počnu da primijenjuju manipulativne političke taktike ako žele da spriječe one željne vlasti da se te vlasti dokopaju. To je glavno obilježje bilo kog političkog sistema--pretvara ljude u beskrupulozne manipulatore.

Tipični političar živi za to da upravlja drugim ljudima. Neki političari vjeruju da im je to uzvišena moralna dužnost, da bi bez njih ostali ljudi zastranili u bespuću bijede i nemorala. Takvi uglavnom izbijaju na sam vrh političke piramide vlasti. Oni manje "kreativni" i manje zaneseni idejom o sebi kao spasitelju društva, dolaze do srednjih i nižih pozicija u piramidi vlasti.

Bez obzira na motive koji leže u pozadini, svim političarima je zajedničko da žele da vladaju. Što je njihova vlast čvršća, to se oni osjećaju ostvarenijima i ispunjenijima. Pošto se snaga vlasti svakog političara zasniva na tome koliko čvrsto i koliki broj ljudi vjeruje da je baš on taj koji treba da upravlja, političar je skoncentrisan na to da ubijedi ostale ljude da je baš on taj pravi. On je skoncentrisan na to da uvjeri ljude da je za njih najbolje da svoju životnu energiju usmjere onako kako im on to savjetuje.

Što se tiče zaštite zdravlja, političar se zalaže za zaštitu zdravlja ako on to zalaganje može da iskoristi za učvršćenje svoje vlasti, tj. za ubijeđivanje ostalih ljudi da je on baš taj pravi vođa koji im je potreban. Dakle, za političara zdravlje nije nešto što, u principu, treba zaštititi. Za političara je zalaganje za zaštitu zdravlja samo jedan od načina da dođe do ostvarenja svog životnog cilja.

Ako političar ocijeni da u određenom slučaju zalaganje za zaštitu zdravlja ne doprinosi dovoljno očuvanju njegove vlasti ili ako uvidi da ulaganje sredstava u neke druge političke ativnosti može da mu donese bolje rezultate, on će naći načina da izbjegne zalaganje za zdravlje građana.

Ulaganjem novca u liječenje Tijane Ognjanović, ni Vlada Srbije ni Ministarstvo zdravlja ne bi bankrotirali. Čak kad bi i bankrot bio ozbiljna opsasnost, Vlada i Skupština imaju zakonodavnu moć da prikupe dodatna sredstva. Činjenica da su građani samoinicijativno prikupili ta dodatna sredstva pokazuje da su ona postojala.

Ali, po razvoju događaja u slučaju Tijane Ognjanović, očigledno je da je baš taj slučaj bio jedan od onih u kojima zalaganje za zaštitu zdravlja relevantnim političarima nije donosilo dovoljno koristi. Izgleda da su ti političari odlučili da ulaganjem tog novca u neke druge aktivnosti mogu više učvrsititi svoju vast nego zalaganjem za Tijanino zdravlje.

Zbog svega ovoga, ja političarima ne bih ni tri ovce povjerio na čuvanje, a kamo li zdravlje moga djeteta. Ali, ko mene ili vas ionako pita? A i kad nas pitaju, većina na izborima kaže da je isključivo država ta koja treba da brine o zdravlju. Sad vidimo kako država brine. Brine isto kao što je brinula za zdravlje naših očeva kad su ginuli po ratištima bivše nam domovine. Ko čeka da se država zabrine, do groba će čekati ako se desi da je baš on jedan od onih slučajeva koji političarima ne pomaže da učvrste svoju vlast.

Ali, moramo biti svjesni da se ovaj prolem ne može riješiti tako što će na vlast doći "pravi" političari. Vladanje drugim ljudima po svojoj prirodi zahtijeva da se ljudi ponašaju baš tako kako se političari ponašaju. Dakle, političari će ostati takvi kakvi jesu sve dok postoji oblik organizacije društva u kome jedni ljudi (političari) imaju u svojim rukama silu državnog aparata.

Kako onda poboljšati brigu o zdravlju ljudi ako je nemoguće promijeniti suštinu političara i ako ne želimo da mijenjamo cijeli društveni sistem? Tako što ćemo brigu o zdravlju ljudi, što je više moguće, uzeti iz ruku političara i staviti ga u svoje vlastite ruke. Kako to uraditi? Građani Srbije su u Tijaninom slučaju pokazali jedan način uzimanja zdravlja u svoje ruke.

Postoje i drugi, efikasniji, načini, a najbitnije je da se zakonski poveća sloboda ljudi u odlučivanju kako će svoj novac da ulože u zaštitu zdravlja. Na zapadu, recimo, postoji opcija da jedan dio poreza možete da platite u vidu donacija dobrotvornim organizacijama. Na taj način bar jedan dio svog poreza možete da usmjerte van ruku političara. Dalje, bitno je povećati slobodu pružanja medicinskih usluga tako da učmali državni sektor dobije više konkurencije. Pomoglo bi i povećenje slobode odlučivanja gradjana kakav vid zdravstvenog osiguranja žele i, u slučaju da ne žele državno osiguranji, da im se smanji porez pa samim time i poveća mogućnost da ulože u druge oblike osiguranja.

Dakle, rješenja postoje. To možda nisu idealna rješenja, ali ipak pružaju mogućnost da se nešto promijeni. Uvijek će biti djece koja umiru; te realnosti moramo biti svjesni, ali isto tako treba da budemo svjesni da postoje načini da se ljudsko društvo organizuje tako da roditeljima i svima ostalima da više šanse da se za živote te djece bore i izbore.

No comments:

Post a Comment