Wednesday, April 24, 2013

Kako zaustaviti mehanizam rata: pokretanje paklene mašine


Prethodna poglavnlja:
1. Kako zaustaviti mehanizam rata: uvod
2. Kako zaustaviti mehanizam rata: satavni dijelovi

Kao i svako čovjekovo svjesno djelovanje, učestvovanje u ratu je stvar izbora. Čovjek će se uključiti u rat samo onda kad misli da mu je to najbolja opcija, uzimajući u obzir sve opcije koje su mu na raspolaganju.

Pošto su potičarima i marginalcima konflikt i naslje često privlačni načini ostvarenja njihovih životnih ciljeva, lako se može razumjeti da bi se ove dvije grupe relativno lako upustile u rat ako im se ukaže dobra prilika.

Ali, dugotrajnog i masovnog sukoba ne može biti bez učestvovanja najbrojnije kategorije--domaćina. Znamo da domaćini ne vole konflikte. Oni žele, ako ikako mogu, da ih izbjegnu jer konflikt može da uništi produktivni, pordični način zivota koji domaćin gradi.

S druge strane, iz iskustva znamo da domaćini, ne samo da su učestvovali u ratu u bivšoj Jugoslaviji, nego su oni činili najbrojniju grupu u tom ratu. Taj rat je, najvećim dijelom, bio rat domaćina jedne nacionalnosti protiv domaćina druge nacionalnosti.

Ovo se na prvi pogled kosi sa mojom prvobitnom pretpostavkom da domaćini ne vole konflikt i samim time ne žele da napadaju druge ljude. Ako bismo pitali njih, na svakoj od zaraćenih strana biste čuli isti odgovor--da se ta strana samo brani od one druge, koja napada. Ako "naša" strana ponekad i napada to je samo zato da bi se spriječili potpuno sigurni budući napadi one "njihove" strane.

Iz ove destruktivne i nasilničke slike gotovo da ne možemo prepoznati one prvobitne miroljubive i produktivne domaćine. Kako je došlo do ove preobrazbe?

Da bismo razumjeli proces preobrazbe domaćina iz miroljubivih proivođača u paranoične ratnike, moramo se vratiti u prvu fazu rata. To je faza u kojoj su političari, iz ovog ili onog razloga, zaključili da bi nasilan konflikt između njihovih simpatizera mogao učvrstiti i produbiti njihovu vlast. U slučaju bivše Jugoslavije taj pogodan momenat je došao krajem osamdestih godina prošloga stoljeća kad je postalo jasno da je jugoslovenska ekonomija u silaznoj putanji i da kao takva ne može izdržati pojačane pritiske MMF-a za vraćanje starih dugova koje je Titova vlast koristila u procesu industrijalizacije pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina.

Činilo se da je to pogodan momenat da politički vrhovi nekih republika iskombinuju ekonomske reforme sa simpatijama velikog broja stanovništva prema ostvarivanju državnosti tih republika. Pogoršavanje ekonomske situcaje u zemlji služilo je kao motiv za optuživanje kako je republika X "pokradena" od strane republika Y ili Z. Nerijetko se sa najviših političkih pozicija mogla čuti zapaljiva retorika da se "tako više ne može", da se trebaju "poravnati računi" ili da "mi svoje ne damo".

Ovakva retorika sa najviših političkih pozicija bila je prvi signal marginalcima da bi najviši potički vrh, na svakoj od suprotstavljenih strana, mogao zatvoriti oči pred nasilnim djelima. Marginalci su to shvatili kao šansu da budu primijećeni, prepoznati, poštovani, da se i njih konačno neko boji i da ih uvažava.

Prve otmice, maltretiranja i ubistva 1991. u "multietničkim" dijelovima Hrvatske su bili i prvi testovi kojima su marginalci ispipavali puls trenutne političke elite, na obje strane. Ni na jednoj strani nije došlo do kategoričke osude tih, tada još sporadičnih zločina. Neću pominjati imena jer su imena za ovu priču nebitna. Bitan je mehanizam.

Čak i tada, mnogi domaćini su uviđali da su ti zločini počinjeni od strane marginalaca, a ne od strane radnih i miroljubivih ljudi. Većina jos uvijek nije u tim zločinima vidjela sjeme rata jer ih nisu vidjeli kao izraz nacionalne netrpeljivosti nego kao izraz nečovještva marginalaca. Često se mogla čuti ocjena domaćina da neko nedjelo nije uradio Srbin ili Hrvat nego nečovjek. Isto se tako od mnogih domaćina moglo čuti da onaj koji je bio maltretiran ili ubijen, nije tako završio zato što je Srbin ili Hrvat nego zato što su ga napali kriminalci i neljudi.

Dakle, većina domaćina, na obje strane, je i dalje vjerovala da im ne prijeti opasnost od domaćina druge nacionalnosti. Samim time je većini domaćina cijena ostvarenja političkih ciljeva njihovih vođa pomoću rata tada bila previsoka. Dakle, juš uvijek su neuključivanje u sukobe s marginalacima smatrali boljom opcijom.

Ali, marginalci, kad su jednom osjetili da neće biti kažnjeni, nisu stali. Maltretiranja, otmice i ubistva se nastavljaju. U opštoj mreži prenošenja informacija sistemom čula-kazala postaje sve manje jasno da li je neko nastradao zato što je bio Srbin, Hrvat ili Musliman ili zato što je naišao na neostvarenog marginalca. U svijesti domaćina postaje sve manje jasno da li je neko počinio strašan zločin zato što je "nečovjek" i marginalac ili zato što je Srbin, Hrvat ili Musliman.

Ova nesigurnost kod domaćina rađa dvije moćne emocije: strah i prezir--strah za sigurnost vlastitih porodica i prezir prema "njima". "Oni", u svijesti domaćina, više nisu samo marginalci nego sve više i domaćini druge nacionalnosti. "Oni" "nas" mrze i spremni su na svakojaka sredstva, kao što su neki dan nekuda odveli i možda ubili moga poznanika ili člana porodice. Tako počinju da razmišljaju domaćini na obje strane.

Ovaj proces dovodi do subjektivnog doživljaja pada cijene nasilnog sukoba u odnosu na neuključivanje u sukob. Nasilnim sukobom bi domaćin mogao izgbiti sve, ali mu se isto tako sve više čini da bi i neuključivanjem u sukob mogao izgubiti sve. Povećanju cijene neuključivanja u sukob sada pridonose i zahtjevi marginalaca, ohrabrenih od strane političkog vrha, da se ovaj ili onaj domaćin opredijeli da li je na "našoj" ili na "njihovoj" strani. Trećega nema.

U početku su mnogi domaćini su spremni provesti cijelu noć sakriveni u svom dvorištu ispred kuće da bi spriječili eventualni napad na sebe, porodicu ili komšije. Poslije ovoga, samo je korak do stražarenja sa puškom, puškom koju je politički vrh imao spremnu i putem marginalaca objeručke mu ponudio. Sa puškom u ruci, domaćin je postao ratnik, a organizuju ga baš oni  marginalci koji su "prvi uzeli pušku u ruke". Domaćin i sada, sa puškom u ruci, marginalca koji mu je postao vojni komandant, gleda kao marginalca i protuvu, ali pristaje na njegovu komandu jer misli da je to sada neophodno da bi zaštitio svoju porodicu.

Sada su na svakoj od zaraćenih strna domaćini napunjeni strahom i prezirom. I kada napadaju i kada ruše i ubijaju, oni se brane. Svaki novi napad samo je odgovor na prijašnji napad "one strane". Svako novo zvjerstvo je, u njihovoj svijsti, samo prevencija budućeg zvjerstva "one strane". Mehanizam je pokrenut, a zaustaviće se kad jedna ili obje strane potpuno malaksaju.

Nastavak: Kako zaustaviti mehanizam rata: zaključak

No comments:

Post a Comment