Sunday, February 24, 2013

Pet zabluda o radu "na crno"

1. Ako radnici odbiju da rade "na crno", poslodavac neće imati drugog izbora nego da ih zaposli legalno.

Jako je važno ovom pitanju prići hladne glave. Postoji ekonomska teorija iza rada "na crno" i očigledno je da mnogi koji su za strogu osudu i kažnjavanje rada "na crno" ne razumiju tu teoriju. I ja sam u Kanadi radio "na crno", a radio sam zato sto sam jedino tako mogao da budem profitabilan tome gazdi. Drugim riječima, moj doprinos profitu firme nije bio dovoljno velik da bi se od njega izdvojila davanja državi. Ako bi morao da plaća sve te dadžbine, gazdi bi bilo bolje da me ni ne zapošljava jer zapošljavajući me samo gubi novac. Dakle, mnogi (možda ne svi, ali mnogi sigurno da) od tih ljudi koji rade "na crno", ne bi ni dobili taj posao ako bi trazili da budu zaposleni legalno. 

Zato je u mnogim slučajevima rad "na crno" najbolja opcija ne samo za tog radnika i poslodavca nego i za ostale građane. Ako taj radnik ne bi radio "na crno", bio bi nezaposlen i onda bi ostali gradjani morali da ga izdržavaju.

2. Rad "na crno" je protivzakonit i zato ga treba oštro osuditi i oštro kažnjavati. 

Činjenica da je nešto protivzakonito ne znači automatski da je to i samo po sebi loše ili nemoralno. Često koristim primjer držanja crnih mačaka u srednjem vijeku da bih ovo ilustrovao. Držanje crnih mačaka je u srednjem vijeku bilo protivzakonito, a sada vidimo sav besmisao tog zakona. Slično tome, recimo da država sada izglasa novi zakon koji od svakog poslodavca zahtijeva da poveća za 25% po radniku izdvajanje u državni budžet. Istog momenta kad se taj zakon izglasa, svi oni koji su zaposleni po starom zakonu postaju "ilegalci". U tom slučaju bi neki poslodavci bili primorani da ili otpuste neke radnike ili da ih zaposle "na crno". Znači, rad "na crno" je način na koji tržiste (i poslodavac i radnik) pokušava da zaobiđe državne namete, a ti državni nameti su rezultat arbitrarnih odluka vlastodržaca. 

3. Rad "na crno" poslodavcu uvijek daje ekstra profit i zato uvijek predstavlja iskoristavanje siromašnih od strane bogatih. 

Ta teorija da rad "na crno" poslodavcu daje ekstra profit je tačna samo u slučaju onih radnika čiji marginalni vrednosni produkat (doprinos profitu firme) je znatno veći od njihove trenutne plate. Za sve ostale, rad "na crno" poslodavcu daje samo dovoljno profita da marginalne radnike (radnike čiji je marginalni vrednosni produkat samo malo veci od njihove plate) zadrži na poslu. Legalizovanjem bi ti radnici postali preskupi za poslodavca i on bi morao naći načina da ih se oslobodi.

4. Rad "na crno" uništava legalnu konkurenciju.

Nije rad "na crno" to što uništava konkurenciju nego propisi. Zašto? Recimo da poslodavac odluči da ne zaposli nekog radnika "na crno" zato što ne želi da "prevari državu". Ako tom poslodavcu nije isplativo da ga zaposli legalno, onda to nije isplativo ni nekom drugom poslodavcu i taj radnik će ići na biro za zapošljavanje ili će biti na teret familiji. Znači, odbijanjem da radnika zaposli "na crno" poslodavac nije pomogao nekome ko bi htio da tog istog radnika zaposli legalno. Samo je dodao još jednu osobu na teret platiša poreza.

5. Naša država je siromašna jer rad "na crno" ne puni državni budžet.

U stvari, ova uzročno-posljedična veza ide u suprotnom smjeru. Rad "na crno" je čest u siromašnim zemljama baš zato što je poštovanje propisa skupo. Za poštovanje svakog novog propisa potrebno je da neko stvori zalihe dobara koje će se utrošiti na poštovanje tog propisa. Propisi su dodatni zahtjevi na račun proizvođača dobara i ti dodatni zahtjevi uvijek podrazumijevaju utrošak sredstava koja neko prije toga mora da proizvede. Dakle, poštovanje raznih državnih nameta je luksuz koji samo bogate ekonomije mogu da si priušte.

1 comment:

  1. "Naša država je siromašna jer rad "na crno" ne puni državni budžet."

    što bi rekao Rambo Amadeus - "čest uzvik u sevdaliknkama!" :) pisano je baš 25.2 kad sam imao prvi radni dan na crno nakon dva mjeseca nezaposlenosti tako da sa te neke radničke strane znam šta hoćeš reći. te stvari bi se mogle i drugačije riješavati:poreze plaćamo pa plaćamo kroz svaki kupljeni proizvod i od toga se "puni" državni budžet. da li ćemo plaćati zdravstveno,penziono i kakvo sve već ne osiguranje to bi trebalo ići na samog zaposlenog i to nije neki problem riješiti,kao mjesečna za gradski i slično. uplatiš-ima,ne uplatiš-nema,i kraj. kakva je sad situacija,mnoga (ne svi ali...)liječenja i lijekovi se i pored zdravstvenog osiguranja opet plaćaju,nešto sumnjam da će se vremenom tu sitaucija popraviti.
    najčešći oblik borbe protiv siromašnosti u Srbiji je podizanje nameta bilo kojeg oblika. tu je zlo-nešto kao borba protiv teške bakteriološke upale izazvane parčetom drveta zabijenog u nozi sa šakom pentreksila a kad on više ne radi onda injekcijama pa na kraju amputacija u trećem zglobu-radi sigurnosti. taj isti državni budžet može da se puni i na drugačiji način uklanjanjem uzroka (vađenjem drvenog "stranca" iz noge) tj uvođenjem javnih radova. ja nisam stručan po pitanju ekonomije ali mislim da su se slične stvari dešavale u kapitalističkim zemljama u najtežim vremenima - kad su imali javne kuhinje - što ne bi imali javne radove? eto ovde u Srbiji ima toliko poslova na državi bitnim lokacijama kao što su čišćenje i održavanje postojećih kanala za navodnjavanje,pravljenje novih,sve ono što nam sad rade stranci a nemaju baš preke potrebe. na taj način bi se prvo izbjegao posrednik i njegova zarada pa bi sama država tu uštedjela a sa druge strane od svake plate zaposlenog vratilo bi im se 20% koliko košta porez. popunjavanje budžeta može se postići povećanjem nameta ali i povećanjem broja zaposlenih i oštrim smanjenjem postojećih sopstvenih troškova.

    ReplyDelete