Sunday, December 30, 2012

Da li Srbija treba da uvozi genetski modifikovanu hranu?

Oko ovog pitanja digla se prašina u posljednje vrijeme. Svi znamo da se kroz prašinu slabo vidi pa se tako slabo nazire šta je u stvari ovdje konkretan problem. Prije nego što damo odgovor na bilo koje pitanje, potrebno je utvrditi da smo postavili pravo pitanje. Dati odgovor na krivo pitanje je slično davanju krivog odgovora na pravo pitanje. Dakle, da krenemo od početka. Naslov ovog teksta, u stvari, postavlja pitanje uvoza genetski modofikovanih proizvoda na način kako to pitanje većina komentatora čini. Međutim, ovo nije pitanje na koje mi treba da nađemo odgovor. Zašto?

Srbija, kao skup svih 8 ili 10 miliona njenih građana, ne ide bukvalno kolektivno u inostranstvo da bi, opet kolektivno, uvezla neke proizvode. To rade pojednci i firme koji misle da te proizvode u Srbiji neko želi da kupi.

Dakle, Pravo pitanje je: Da li je opravdano da srpska država zakonom zabrani uvoz genetski modifikovane hrane? Pošto iza svakog zakona stoji sila državnog aparata, ovo pitanje dalje znači: Da li je opravdano koristiti silu (ili prijetnju silom) protiv ljudi koji žele da prodaju genetski modifikovane proizvode građanima Srbije koji bi te proizvode željeli kupiti? Dalje, ovo pitanje povlači za sobom sljedeće, kjučno pitanje: Kada je upotreba sile protiv gradjana Srbije opravdana?

Sada, kad smo došli do pravog pitanja, možemo početi razmišljati o potencijalnim odgovorima. Prije toga, treba da budemo svjesni da su teoretičari prava odavno počeli razmišljati o ovakvim pitanjima i došli, ne do jednog, nego do najmanje pet mogućih odgovora. Tih pet odgovora je bazirano na pet različitih teorija pravde: klasičnom liberalizmu, utilitarianizmu, pragmatizmu, legalnom pozitivizmu i modernom libertarianizmu.

Svaka od ovih teorija koristi poseban princip za odrđivanje legitimnih razloga za upotrebu sile. Naslućujete, onda, da, u zavisnosti od toga koju teoriju pravde koristimo, možemo doći do različitih odgovora na naše ključno pitanje--kada je upotreba sile (ili prijetnja silom) protiv građana Srbije opravdana. Sada bi bilo prirodno da opišem te posebne principe koji su u osnovi različitih teorija pravde. Međutim, pošto ovo zahtijeva vrijeme koje trenutno nemam, ostaviću to za slijedeći post. Za sada je dovoljno da budemo svjesni pravog pitanja i činjenice da je moguće doći do pet različitih etičko-pravnih odgovora na ovo pitanje.

Monday, December 17, 2012

The Purpose of Economic Research: A Student's Perspective


The Methodologies of Economics
Department of Agricultural Economics and Business
University of Guelph
January 12, 2006
Student: Predrag Rajsic
Instructor: Glenn Fox

Essay assignment

The Purpose of Economic Research

Humans have always been intrigued by the purpose of their existence and their actions. Economic research is one of these actions. The term purpose is complex and can be answered on different levels. I start by differentiating between absolute and relative purpose. Next, I recognize that relative purpose can take at least two forms – individual (or personal) and collective. Creation of knowledge is at the root of both the collective and the individual purposes of economic research. These terms, and all other terms and definitions in this essay, are my attempt to articulate the problem of the purpose of economic research, and may or may not coincide with any definitions in the existing literature.

The term purpose embodies both the reason for existence and the goal of existence. In my view, there are two main categories of purpose – absolute purpose and relative purpose. If you believe in any kind of an absolute being, you may identify the absolute purpose as God’s plan for everything that exists. It is questionable whether humans can ever develop an understanding of this type of purpose. 

On the other hand, relative purpose is, to be consistent with the previous definition, man’s plan for everything that exists.  The term man from the previous sentence is a metaphor. It includes both men and women. It can represent an individual, a group, as well as the whole humanity. Conditionally, we could say that relative purpose can take two forms - personal and collective purpose. Within this framework, the personal purpose of an action is an individual’s perception of the reason for or goal of that action. The collective purpose of an action is the most widely accepted reason for or goal of that action by the members of society. I will now focus on the collective and the individual purpose of the human activity called economic research. This will show that these two types of purpose may or may not coincide. 

Throughout history there has been an immense amount of economic research. All the studies, projects, dissertations, analyses, papers, reports and many other forms of research were attempts to solve specific problems. Now, the question is what do we get from solving these problems? We get an understanding of the existing world and an ability to change it or to improve it according to a specific objective. Various groups, organizations, or institutions within society may have predetermined goals, but they lack the knowledge to achieve them. Therefore, these groups cooperate with researchers who discover the needed knowledge. This acquisition of knowledge corresponds to the collective purpose of economic research. 

How does new economic knowledge improve things? Let us first define improvement as a transition to a state of the world that is preferred over the current state. There are many different avenues through which new knowledge makes us humans happier. Homo sapiens seems to show a tendency to explore things just for the sake of knowing more about them. It appears that he or she derives specific pleasure from learning. Whether or not he or she cares about the well being that his or her discovery will bring to other people is harder to answer. Personal satisfaction from conducting research may be the only purpose one can see in research. If we take this personal satisfaction in the neoclassical sense, then we can say that utility maximization is the individual purpose of economic research. 

To conclude, the absolute purpose of the world and everything in it is not known to the human kind. Humans determine the relative purpose of things, and we can only talk about the relative purpose of economic research. The relative purpose of economic research can be collective or individual. Individual purpose relates to the researcher’s personal reasons for doing research. These may or may not include the desire to improve other people’s well being. Collective purpose is the reason why a group of individuals, and, in the broadest sense, humanity, supports economic research activities. There are as many reasons as there are specific objectives that these individuals or groups want to achieve. All possible collective and individual objectives have one common characteristic – improvement – achieving a more desirable (or preferred) state of the world (or state of one’s being) than the current state. A researcher prefers to have more economic knowledge than he or she currently has. The majority of the human kind may agree they prefer less poverty in the world than the current level. In the world of incomplete knowledge, economic research is needed to discover the necessary knowledge that will move the world (or an individual) to a more preferred state.


Saturday, December 15, 2012

Istorija podilaženja vlastima Hrvatskog šumarskog društva (1918 - 1995)



Priklanjanje i podilaženje vlastodršcima nije nova pojava. Pojedinci i organizacije time žele da sačuvaju društveni i imovinski status. Nekad, dok me je još zanimala literatura iz oblasti moje nesuđene profesije, čitao sam dokumente šumarskih društava iz "regiona" i naišao na ovaj bolno upadljiv primjer podilaženja nekadašnjim južnoslovenskim vlastodršcima u proteklom vijeku. Radi se Hrvatskom šumarskom društvu. Društvo i sada postoji i tokom svoje istorije okupljalo je doktore nauka, magistre, šumarske inženjere, tehničare i ostale građane zainteresovane za gajenje šuma. Hrvatsko šumarsko društvo je u tehničkom smislu okosnica državnog upravljanja šumama tako da nam ovo govori dosta o odnosu tog društva prema državi. Ovdje su četiri dokumenta koja ilustruju kako je ovo udruženje oduševljeno pozdravilo dolazak na vlast Kralja Petra I Karađorđevića (prvi dokument odozgo), Ante Pavelića (drugi dokument odozgo), Josipa Broza Tita i komunista (treći dokument odozgo) i nove hrvatske vlasti 1990-ih (donji dokument). Uživajte.










Wednesday, December 12, 2012

O nasilnicima, manipulatorima i ratu u bivšoj Jugoslaviji


Sa nasilnicima sam se sreo vrlo rano na svom životnom putu, valjda zato što sam bio slabe fizičke građe pa im je to davalo ideju da sam pogodan materijal. U početku sam bio zbunjen jer nisam vidio smisao u njihovom ponašanju. Vremenom sam primijetio da postoji visoka korelacija između nasilništva i gluposti. Naprimjer, imamo nasilnika sa nekom glupom idejom. Mi mu pokušamo reći da je to glupa ideja. On to shvati kao napad na njegovu ličnost i želi to da riješi nasiljem. Tu prestaje svaka logička veza izmedju glupe ideje i ishoda takvog događaja. Recimo da nasilnik isprebija toga ko mu je rekao da je ideja glupa - da li ta ideja odjednom postaje pametna? Šta ako se taj isprebijani vrati sa bejzbol palicom i isprebija nasilnika sa glupom idejom - da li to potvrđuje da je ta ideja stvarno glupa? Možemo s ovim ići unedogled.

Pošto je meni ovo vrlo rano postalo jasno, prestao sam odgovarati na izazove nasilnika. Nisam znao, a ni htio da govorim njihovim jezikom, a oni neki drugi jezik ne razumiju. Ovo je, čini mi se, rezultiralo nečim vrlo zanimljivim. Bilo je nasilnika koje su drugi izbjegavali i plašili ih se, koji su željeli da mi ispričaju svoju cijelu životnu priču; valjda ne bi li me uvjerili da oni nisu u stvari tako loši. Ja bih slušao i klimao glavom, ali izgleda da nisam uspio sakriti prezir jer su oni uvijek iznova htjeli nešto da mi "objasne". Prezirao sam ih jer sam njihovo nasilje objašnjavao nedostatkom volje za spoznavanjem sebe i drugih. Po meni, nedoststak volje je ljenost - a ljenost prezirem.

Druga grupa ljudi koje prezirem su manipulatori. Manipulatore prezirem možda još i više nego nasilnike jer je većina manipulatora, čini mi se, na višem intelektualnom nivou od nasilnika. Samim time, posjeduju i veću potencijalnu sposobnost spoznaje samih sebe i drugih. Ne iskoristiti tu sposobnost je ljenost višeg stepena u usporedbi s nasilnicima.

Bilo je vremena kad sam mislio da je manipulacija izraz intelektualne superiornosti pa i sam pokušah biti manipulator. Nije dugo trajalo jer me je takav stav prema drugim ljudima ostavljao praznim i konstantno nezadovoljnim svime i svačim. Uz to, ljudi nisu budale i oni mogu da prozru manipulatore. Manipulatori nemaju pravih prijatelja.

Znao sam neke manipulatore, i oni su, kao i nasilnici, izgleda htjeli nekako da mi objasne da oni nisu tako loši. I oni su mi istresali cijelu svoju životnu priču pred noge iz ko zna kojih razloga. Izgleda i u njihovom slučaju nisam uspio sakriti prezir jer su i oni uvijek iznova htjeli nešto da mi objasne.

Postepeno shvatih da gubim vrijeme i sa jednima i sa drugima. Shvatih da jednostavnost i iskrenost nije znak intelektualne inferiornosti i da je "preko preče, a naokolo bliže."

Zašto ja ovo pišem - zato sto mislim da se nasilnici i manipulatori teško mijenjaju. Mislim da je to karakterna crta koja, ili je genetski predodređena, ili je stečena u ranom djetinjstvu i duboko je ukorijenjena. Dok smo djeca, nasilnici i manipulatori nisu toliko ni opasni, ali kad odrastemo, "najbolji" medju njima, u zavisnosti od okolnosti, mogu da postanu nasi dželati.

Manipulatori, pošto imaju razvijenije intelektualne sposobnosti, su dobri kandidati da postanu političari. Nasilnici, s druge strane, su dobri kandidati da postanu promašeni slučajevi i kriminalci. U trenucima socijalne krize, ove dvije grupe rade u simbiozi. Manipulatori, daju nasilnicima signale da nasilje neće biti sankcionisano, štaviše, da će biti nagrađeno. Nasilnici slijede taj signal i iniciraju strah kod ljudi kojima ni nasilje ni manipulacija nisu na umu. Pakleni recpt je kad postoje dvije grupe manipulatora i dvije grupe nasilnika. Tada dobijamo smrdljivu supu koja se zove - rat.

Posmatrao sam, slušao šta ljudi pričaju, čitao sta stručnjaci misle, i došao do zaključka da rat u bivšoj Jugoslaviji odgovara ovom receptu. U suštini, svaki rat počinje po veoma sličnom receptu. Mislim da je u korijenu svega nesposobnost većine ljudi da shvate mentalni sklop manipulatora i nasilnika ako nisu u direktnom kontaktu s njima.

Obje grupe imaju ljenost doboko usadjenu u svoj mentalni sklop. Lijeni ljudi ne žele do onoga što im treba da dođu radom i zadovoljavanjem potreba drugih ljudi (razmjenom dobara i usluga). Oni do toga žele doći na način koji je njima lakši - nasljem i manipulacijom, otimanjem.

Nisam siguran da li se ovaj problem može riješiti, ali bar za sebe znam da ću pokušati da prozrem manipulacije manipulatora i da ću pokušati da me ne uplaše nasilnici. Možda to neće promijeniti ništa u nekom univerzalnom poretku svijeta, ali to nije bitno.

Monday, December 10, 2012

Mrtvi Progovaraju


Ovaj tekst je napisao moj brat, Miodrag, u šestom razredu osnovne škole 1987. godine. Škola se tada zvala O. Š. Ivan Rukavina - Siđo, Petrinja, a tekst je objavljen u školskom časopisu Slap. Miodrag je, sticajem nesretnih okolnosti, poginuo 1992. godine. Inače, za života je bio bio neka vrsta lokalnog heroja. Svakako, bio je moj lični heroj. Imajući u vidu naslov i temu ovoga o čemu on govori, ne mogu da se otmem osjećaju da život sobom nosi ironiju.