Thursday, March 29, 2012

Igra zvana demokratija


Po mom mišljenju, političari su posebna vrsta ljudi koja misli da drugima čini uslugu time što im govori sta da rade, a u samom procesu neminovno slijedi svoj vlastiti interes jer to svaki čovjek, po logici svog postojanja, radi. Uz to, svaki političar mora da jede, stanuje negdje, ukratko, da koristi prozivode i usluge drugih ljudi, a da sam ne proizvodi nešto sto bi mogao tim ljudima (tj. proizvođačima dobara) dati zauzvrat, osim ideje da svima njima čini uslugu time sto im “soli pamet.”

Pošto mnogi ljudi ipak istinski ne vjeruju u tu ideju da je to što političar radi vrijedno novca koji dobija, novac kojim će političar kupiti svoju hranu, platiti stan, ili bilo sta drugo, mora da se skupi ne dobrovoljnim prilozima onih kojima on, jelte, čini uslugu, nego putem poreza, koji, naravno, nije dobrovoljan. Da je dobrovoljan, ne bi se išlo u zatvor zbog utaje poreza.

Političari ne mogu da kažu narodu da radi bilo šta. Recimo, kad bi neki političar rekao narodu: hajde sad svi lupajte glavom o zid koliko možete; to je zdravo za dušu i dobro za ekonomiju, svi bi mu se smijali. Dakle, političar mora da narodu proda dobru "žvaku" koju će većina da podrži. Ako on misli da većina ljudi misli da je dobro ciljati na nacionalne razlike između grupa ljudi, on će to i uraditi. Pošto je demokratija vladavina većine, manjina ce uglavnom biti u minusu, bilo da je manjina nacionalna, ideoloska, ili bilo koja druga drustvena kategorija.

Ali, ako većina ljudi istinski ne vjeruje da nam političcari čine uslugu svojim postojanjem, zašto većina ipak podržava takav sistem? Zato što misle da je to najmanje zlo, tj. da ne postoji nešto bolje. Pod time mislim da većina ljudi ipak ne vidi alternativu postojanju države kao društvenog urdjenja. I tako smo se našli u paradoksu da dobrovoljno živimo u nasilnoj tvorevini.

U stvari, to i nije toliki paradoks kad se ima u vidu da tipični platiša poreza živi u nadi da će nekako privoljeti svog omiljenog političara da mu "prelije" u džep više društvenog novca nego što je i sam platio putem poreza. Tako se narod putem političara otima za vlastiti novac dok političari koriste dio tog istog novca da bi kupili hranu, odjeću, aute, platili stan, itd. Zaključak je da su samo neki proizvođači dobara i usluga, mjereno novcem koji na kraju posjeduju, u plusu samo ponekad a da su svi političari u plusu uvijek. Ipak, svi i dalje pristajemo da igramo ovu igru jer ne vidimo mogućnost postojanja neke bolje igre. Neki možda i vide mogućnost, ali je njihov broj trenutno nedovoljan da bi nešto promijenili, makar i u vidu društvenog eksperimenta.

Saturday, March 24, 2012