Wednesday, April 7, 2010

Humanitarni rat kao logička greška

Mnogi društveni teoretičari današnjice su utilitaristi. Općenito govoreći, utilitarista je netko tko vjeruje da se do pravde može doći putem analize troška i dobiti. Naprimjer, utilitarni ekonomista će vam reći da je, prije nego što se donese novi zakon, potrebno utvrditi "društvene" troškove i koristi datog zakona. Ako korist prevazilazi troškove, onda je zakon je opravdan. Neki govore o društvenim troškovima i koristi legalizacije prodaje droge i prostitucije i zaključuju da, ukoliko korist nadmašuje troškove, ti zakoni trebaju biti primijenjeni.

Ronald Koas (Ronald Coase), vjerojatno jedan od najčešće pogrešno shvaćenih utilitarnih ekonomista, je često kritikovan za ono što on nije rekao, tj. za tzv. Koasov teorem (eng. Coase Theorem), ali rijetko zbog onoga što on jest rekao - da prava pojedinca ovise od potencijala tih prava da proizvedu kolektivno bogatstvo. Sljedeći članak je kritika tog koasijanskog pristupa teoriji prava.

Koas, u svom eseju "Problem ruštvenog troška" (eng., The Problem of Social Cost) da, u slučajevima u kojima tržište to ne učini, vlada države treba da raspodijeli prava vlasništva na način koji bi povećao nacionalni dohodak. Njegov glavni argument je da bi u nekim slučajevima postojanje transakcijskih troškovia spriječilo učinkovitu raspodjelu vlasničkih prava kroz tržišne transakcije. Dakle, to bi bio posao za vladu.

U suštini, Koas predlaže teoriju prava po kojoj prava pojedinca ovise od okolnosti. Ako, primjerice, vladin birokrata smatra da bi oduzimanje Džimovih prava u korist Dženis dovelo do povećanja nacionalnog dohotka, onda je ova preraspodjela prava pravedna, bez obzira da li se Džim i Dženis slažu s tim.

Neki ekonomisti su pribjegli apstraktnijem pristupu i govore o maksimizaciji društvenog blagostanja ili korisnosti. U okviru ovog programa, korisnost (eng. utility) - ukupno zadovoljstvo materijalni m objektima, iskustvima i ostalim aspektima unutar društva - tretira se kao količina koja se može povećati ili smanjiti javnom politikom. Politika koja vodi poboljšanju ukupnog socijalnog blagostanja je, u tom okviru, opravdana.

Ovaj pristup teoriji prava je imao jak utjecaj u ekonomskoj nauci i počinje se prelivati u druge oblasti ljudskog djelovanja. Jedna od tih područja je i rat.

Utilitarizam i politika "humanitarnog" rata

Ideja "dobronamjernog" ili "blagonaklonog" militarizma nije nova. Međutim, počnnimo jednim od skorijih "dobronamjernih" vojnih napora. 24 ožujka 1999. godine članovi vlada 19 zemalja članica NATO-a su odlucili da u cilju sprječavanja "humanitarne katastrofe" na Kosovu, Savezna Republika Jugoslavija treba biti bombardirana.

Ovaj rat, nazvan "Milosrdni anđeo" njegove pristalice navode kao primjer uspješnog "humanitarnog" rata. Iako su njihovi pokretači ratove često opravdavali tvrdnjama o dobrobiti nekih grupa ljudi (obično naroda ili etničke skupine), ovo je bila prva izravna uporaba humanitarnih razloga kao jedinog opravdanja za rat. Nedavno su slični argumenti korišteni od strane pristaša zadržavanja Zapadnih trupa u Iraku i Afganistanu pod imenom "izgradnje nacije".

Opet, u ovim slučajevima, odluka o tome da li da se trupe povuku ili ostanu, ovisi od dugoročne analize gubitaka i koristi, ne samo za zemlje čije su trupe tamo, nego i, navodno, za stanovnike zemlje "domaćina" i za cijelu u "međunarodnu zajednicu". Mnogi od onih koji se protive ili podržavaju ove ratovae razlikuju se samo u svojim metodama obračunavanja ukupnih gubitaka i koristi.

Ukucavanjem fraze "cost-benefit analysis" i "war in Iraq" u Gugl (Google), dolazi se do oko 15000 nalaza (za ove dvije fraze doslovce). U rezultatima pretrage mogu se naći znanstveni članci, blogovi pravnih stručnjaka, sajtovi TV vijesti, novinski članci, govori političara, podosta raznovrsnih materijala. Ovi rezultati su grubi pokazatelj veličine i opsega potrage utilitarista za ispravnom procjenom troškova i koristi ovog rata. Pokušaji procjene tih troškova i koristi ne uključuju samo novčane troškove nego i pojmove kao što su "ljudske patnje", "nacionalna u sigurnost", "sloboda", itd.

Još jedna nedavna vojna operacija u kojoj su se koristili slični argumenti je bombardovanje pojasa Gaze 2008. godine . Pokretači ove operacije je opisuju kao pokušaj da se spriječe buduće patnje izraelskih civila, uz nastojanje da se patnje palestinskih civila svedu na minimum. Osnovna premisa je da su eventualne civilne žrtve rata opravdane time da su one neophodan korak u sprečavanju daleko većih budućih civilnih žrtava.

Ova opravdanja ''humanitarnih'' ratova mogu se sumirati riječima Fride Gitis (Frida Ghitis), političkog analitičara i redovitog kolumniste Majami Herald-a (Miami Herald) i Vorld Politiks Rivju (World Politics Review). Gospođa Gitis napisala mi je u emailu da je "rat nekada opravdan da bi se zaustavila još gora zvjerstva. To su humanitarni razlozi."

Dakle, u ovoj definiciji se priznaje da humanitarni rat, baš kao i svaki drugi rat, podrazumijeva i neke troškove ili gubitke u vidu patnje ili smrti nevinih žrtava. Ali ta patnja ili smrt je opravdana ako je to kolektivne a žrtve a za neku veću korist, bez obzira da li su žrtve suglasne s time da budu žrtvovane.

Ovo je očito utilitaristička argumentacija po kojoj je neki čin opravdan samo ako ukupna korist ili dobrobit koja proistječe iz tog čina prelazi ukupne troškove ili gubitke. Svrha ovog članka je pokazati zašto ova utilitaristička argumentcija, kada se dovede do svojih logičkiih zaključaka, manjka kredibilitet.

Izračunavanje zvjerstava

Utilitaristička deja humanitarnog rata podrazumijeva obračunavanje i usproeđivanje troškova u odnosu na korist. Po terminologiji predloženoj od strane zagovornika takvih ratovaa, troškovi su zločini ili zvjerstva počinjena kao izravna posljedica humanitarnog rata, a korist su potencijalna zvjerstva koja je taj rat spriječio. Postoje dva problema u ovom tumačenjeu: prvo, kako mjeriti zverstva, a drugo, kako ćemo računati zločine koji se nikada nisu desili?

Nešto nije zverstvo samo zato što je posvuda proliveno dosta crvene tekućine koju mi, ljudi, nazivamo krvlju, nego zato što čovjek, suočen sa takvom scenom i događajima koji su joj prethodili, doživljava određene emocije. Mjera u kojoj je neki događaj zvestvo je određena unutarnjim iskustvom pojedinca, ne samo fizičkim svojstvima događaja.

Tako, kada je u pitanju mjerenje zločina ili zvjerstava, svaki slučaj ljudske patnje je drugačiji i svaka usporedba besmislena. Na primjer, što je veće zvjerstvo: dijete koje izgubi roditelje od eksplozije bombe podmatnute u putničkom avionu, ili čovjek koji izgubi vid od šrapnela kasetnee bombe, ili otac koji izgubi trogodišnju kći ispod ruševina porodične kuće? Tko će procjeni "količinu" počinjenih zvjerstava?

Korisnost (eng. utility), ili značaj koji različiti pojedinci polažu na različite aspekte fizičke realnosti, svoje vlastite živote i dobrobit, je subjektivna. Dakle, ne postoji objektiv na jedinica mjere za korisnost. Mi ne možemo usporediti ocjene fizičke realnosti dvije različite osobe, ne možemo ih dodamo ili pomnožimo na bilo kakv objektivan način koji bi mogao biti podjednako razumljiv i prihvatljiv svima. Dakle, ne može se izračunati objektivna ukupna ''količina'' zločina ili zvjerstava izazvanih ratom.

Međutim , čak i ako usvojimo naopaku ideju da pravičnost rata može biti izvedena brojenjem leševa, izgubljenih ruku, nogu, očiju, itd., postoji još jedan problem - nikada nećemo znati što je neki rat spriječio. Možemo samo nagađati što bi se dogodilo da se ''humanitarni'' rat nikada nije desio.

Prihvaćanje kalkulacije pravde na temelju spekulacija o budućnosti bi dalo ljudima pravo na upotrebu nasilja protiv bilo koga na koga sumnjaju da bi mogao počiniti kazneno djelo.

Čak i ako se prihvati ovaj princip etičkog prosuđivanja zasnovan na spekulaciji i "objektivnooj" meri patnje, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta a u Chicagu Erik A. Pozner (Eric A. Posner) sumnja da je ijedna od nedavnih ''humanitarnih'' intervencija, uključujući i bombardovanje Jugoslavije 1999 godine, bila opravdana. On tvrdi da troškovi tih intervencija daleko nadmašuju njegovu procjenu potencijalne koristi.

Zaključak

Oni koji žele da vode "humanitarne" ratove, trebaju nas prvo uvjereiti da znaju budućnost. Onda nas trebaju uruvjeriti da znaju objektivnu vrijednost stradanja i smrti svakog čovjeka. Konačno, oni nas trebaju uvjeriti da su životi nekih ljudi manje vrijedni od života nekih drugih ljudi.

2 comments:

  1. ima jedna divna misao o ratovima...
    "ne razumem se mnogo u sve to, ali mislim da su vojske ubile previse pogresnih ljudi, misle da su neprijatelji oni na koje su nahuskani, a ne oni koji ih huskaju"
    Bojan

    ReplyDelete
  2. Tek sad sam vidio ovaj tvoj komentar, Boki (mada sam vidio nesto slicno na fb). Slazem se u potpunosti. Mislim da taj citat oslikava jednu od najvecih tragedija kroz sva vremena.

    Pozdrav!

    ReplyDelete