Wednesday, December 30, 2009

Clashing Concepts of Utility

Neoclassical economics is built upon the subjective theory of value. Carl Menger (1840 - 1921) is the father of the subjective theory of value. Menger states: "value is therefore nothing inherent in goods, no property of them, but merely the importance that we first attribute to the satisfaction of our needs, that is, to our lives and well-being."[1] There is no neoclassical economist – and this is pretty much anyone who does not adhere to the failed labour theory of value – that denies this. However, it seems there are many who, along the way, forgot what Menger meant by the term – diminishing marginal utility. I used to be one of them, not because I forgot but because no one ever told me in the first place. So, I had to find out for myself.

For full text PDF, click here or see an edited version at Mises.org

Tuesday, August 11, 2009

It’s the Language of Action, Not a Trick

This article provides an application of the "Austrian" concept of value to an everyday life phenomenon – retail discounts termed buy-one-get-one-half-off. The thesis is that the success of this marketing approach lies in the very nature of human action rather than in our tendency to misjudge some situations. The article provides step by step examples and a reference to Murray Rothbard’s value scale concept to illustrate this point. In addition, a critique of the Marshallian approach to “price discrimination” and of the tendency to attach negative ethical judgement to this marketing technique is provided.

Read the full text here or see an edited version at Mises.org

Sunday, August 9, 2009

Nacionalni interesi ili tržišna ekonomija?

Da mi je neko prije deset godina, dok sam sa natovarenim pijačnim torbama koje smo, da li zbog raznobojnog dezena ili zbog sposobnosti da progutaju cjelokupnu pokretnu imovinu jednog “prognanog lica”, zvali “krmačama”, u čekaonici surčinskog aerodroma, poslije pomalo emotivnog (mora se priznati) rastanka sa školskim drugom Bojanom i drugaricom Gordanom, sa neodređenim uzbuđenjem odbrojavao minute pred svoj prvi let avionom uopšte i prvu posjetu zemlji koju sam vidio samo u filmovima … dakle, da mi je neko tada rekao da ću se za deset godina ozbiljno baviti agroekonomijom te daleke zemlje, ne znam da li bih mu povjerovao iz najmanje dva razloga. Prvo, do tada je jedini ekonomski problem kojim sam se ozbiljno bavio bio kako razvući stotinak njemačkih maraka na studentski dom, menzu, cigarete, poneki vikend izlazak i na kraju, autobusku kartu kući da bih bar jednom mjesečno pojeo ljudski topli obrok. 

Lako je razumjeti zašto je tada ekonomija za mene bila jedna vrlo stresna, a ponajviše nezanimljiva disciplina. Drugo, do tada sam mislio da je los jedini poljoprivredni proizvod koji može uspijevati u Kanadi. Iskustvo je pokazalo da sam u oba slučaja bio u krivu. Bilo kako bilo, čudni su putevi Gospodnji, a bogami i ovaj moj i tako ja zavoljeh i ekonomiju i tu novu zemlju u kojoj se igrom slučaja nađoh. Trenutno sam redovni student na doktorskim studijama agroekonomije Univerziteta u Gvelfu (Guelph), nedaleko Toronta. U skladu s tim možda bi bilo zanimljivo da ovo svoje inostrano iskustvo u oblasti poljoprivredne ekonomije podijelim sa zemljacima čiji život poprilično zavisi od te primarne grane ekonomije, bilo da su proizvođači ili potrošači.

S vremena na vrijeme “prošetam” srpskim internet stranicama vezanim za pitanja poljoprivrede i šumarstva (šumarstvo je moja nesuđena profesija pa me nostalgija nanese i na tu stranu) i vidim da se stvari polako mijenjaju. Vjetrovi tranzicije prema tržišnoj ekonomiji počeli su da duvaju i u jedra naših individualnih proizvđača hrane. Da li je ova metafora najprikladnije izabrana, moraću da ostavim na sud vama, ljudima koji se nalaze u centru te tranzicije. Moja je bojazan, čitajuci program Vlade Srbije da će u toj buri mnogi ostati nasukani na neki neprisupačni greben, a brojni možda i potonuti, a sve zarad davanja šanse onima najproduktivnijima da isplivaju na površinu. I ovdje ćete mi morati oprostiti moju moguću neinformisanost ako potcjenjujem planove Vlade za pomoć malim i “neproduktivnim” poljoprivrednicima.

Nemam ništa protiv produktivnosti, ali treba biti pažljiv kako do nje doći i treba biti obazriv koliki značaj dajemo principima tržisne ekonomije u grani privrede u kojoj su ti principi globalno najmanje primijenjeni. Nisam u poziciji da dajem sud kakav je pogled običnog srpskog čovjeka na agrarni sektor zapadnih zemalja, ali ako neko misli da je tim zapadnim zemljama prioritet efikasnost u poljoprivredi, duboko se vara. Efikasnost je svakako važna i dobrodošla, ali ne i presudna. Prioritet najvećih zapadnih izvoznika hrane kao sto su SAD i EU je nezavisnost od uvoza prehrambenih proizvoda i zaštita poljoprivrednog sektora kao strateške indistrije, a glavna aktivnost ministarstva poljoprivrede je naći način kako preliti što vise javnog novca u džepove poljoprivrednika. Zanimljivo je da je jedan od glavnih, ne tako javno isticanih, motiva za novčanu pomoć agrarnom sektoru od strane države upravo politicke prirode – nezavisnost od uvoza u slučaju poremecenih političkih odnosa sa trgovinskim partnerima. Lista ostalih argumenata za uplitanje države u funkcionisanje tržišta poljorivrednim proizvodima je podugacka. U poslijednje vrijeme se izdvaja i ideja da je seoski način života kulturno dobro i da ga kao takav treba sačuvati. U Knadi, SAD i EU farmeri takođe dobijaju značajnu materijalnu podršku na ime zaštite zivotne sredine i pružanja estetskih vrijednosti seoskog pejzaža. Ideja u pozadini ovakve politike je da tržiste ne može kompenzovati farmere za sve usluge koje pružaju društvu i zato je tu država da to ispravi. Dakle ni na zapadu slobodno tržiste nije alfa i omega odnosa države prema ekonomiji.

Samo da na momenat zastanem i definišem pojam ekonomske efikasnosti spomenut ranije. Jezikom svakodnevice, ekonomska efikasnost, koja osnov tržisne privrede, je ideja da svako proizvodi ono za sta je najsposobniji, a da je slobodno trziste najbolji teren pokazivanje te sposobnosti. Tako, recimo, ako je američki farmer sposobniji od kanadskog u proizvodnji junetine, Kanada bi trebalo da uvozi junetinu iz SAD, a taj neproduktivni kanadski farmer bi trebalo da pošto-poto poveća svoju produktivnost ili promijeni profesiju i radi nešto za šta je sposobniji. Na pitanje šta bi se s njim desilo ako on nema sredstava ili vremena da stekne znanja kako da poboljša svoju produktivnost, a bavljenje poljoprivredom je jedino čime se u životu bavio, nije teško dati odgovor. Srećom, vlade obiju zemalja to vrlo dobro znaju pa su se tako i pobrinule da nihovi farmeri ne budu na diretnom udaru jeftinije konkurencije iz uvoza. Poljoprivredna politika Kanade, koju ću pokusati da sumiram u nekoliko slijedećih pasosa, se bitno ne razlikuje od politike nenog južnog susjeda – bazirana je na direktnoj i indirektnoj pomoći poljoprivrednom sektoru i maksimalnom mogucem naporu da se ograniči uvoz.

Kanada je federalna država koja se sastoji od 13 federalnih jedinica – 10 provincija i 3 teritorije. Poljorivredna politika je u zajedničkoj nadležnosti federalne, provincijskih i teritorijalnih vlada tako što federalna vlada daje opšti okvir politike, a provincije i teritorije dalje taj okvir prilagođavaju svojim specifičnim potrebama i ciljevima. Imajuci u vidu ukupnu dužinu trajanja države, Kanada ima relativno dugu istoriju poljoprivredne politike. Velika prostranstva na zapadnu zemlje (provincije Saskačevan, Alberta i Manitoba) su u 19 vijeku bile poprište trke za teritorijama između britanskog dominiona Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Ta područja su bila ubrzano naseljavana emigrantima iz istočne Evrope tako što im je država davala besplatnu zemlju za obradu. Jedan od glavnih motiva je bio naseliti te teritorije prije Sjedinjenih Država i tako položiti pravo na nju. Država se, naravno, morala pobrinuti da ti ljudi i ostanu na toj zemlji i odatle je poljoprivreda došla u sam centar zakonskih akata.

Svi važniji problemi poljoprivrednika u posljednjih stotinak i vise godina rješavani su tako sto je izglasan zakonski akt koji bi dotični problem trebalo da otkloni. Tako naprimjer Canadian Western Grain Transportation Act iz 1897 postoji i dan danas, a svrha mu je da farmerima iz zapadne Kanade omogući jeftin transport žita u istočne provincije. Sličnim zakonskim aktima su formirana i tijela koja su jedina ovlašćena za prodaju pojedinih poljoprivrednih proizvoda kao sto su žitarice, živina, jaja i mlijeko. Svrha ovih tijela, koja se inače nazivaju Marketing Boards je da farmerima obezbijede bolju pregovaračku poziciju u odnosu na velike otkupce. U suštini, to su ozakonjeni karteli farmera koji eliminišu međusobnu konkurenciju. Iako eliminacija konkurencije ima negativnu konotaciju kad su u pitanju veliki industrijski proizvođači, odsustvo konkurencije među malim farmerima kada postoji samo nekoliko otkupaca na veliko ili velikih prerađivača, može da čini razliku između golog preživljavanja i pristojnog života za farmerovu porodicu.

Uz to što su zakonom definisani načini i tijela koja vrše prodaju poljoprivrednih proizvoda prerađivačima, takođe postoje i dodatni zakoni koji omogućuju ovim prodajnim tijelima da ograniče količinu proizvodnje na nivou države i time povise tržišnu cijenu. Ovo je slučaj sa mlijekom, živinskim mesom i jajima. Da bi ovi programi funkcionisali potrebno je takođe ograničiti uvoz jeftinijeg mlijeka, živine i jaja sa svjetskog tržista. Naravno, ta ograničenja su regulisana zakonskim aktima na nivou države. Kanada dozvoljava podmirenje do 5% domaće potražnje za mliječnim proizvodima iz uvoza, a sve preko te količine je oporezovano pod stopom od preko 200% što efektivno sprečava dalji uvoz. Postoje debate i pregovori na nivou Svjetske trgovinske organizacije da se ove restrikcije na uvoz ublaže, ali poslijednja runda pregovora traje još od 1996. i nekih bitnijih pomaka još nema na vidiku.

Primjera radi, u proteklih četrdesetak godina, proizvodnja mlijeka u Kanadi je zakonski regulisana na federalnom i provincijskom nivou. Na nivou države proizvodnja je ograničena na oko 76 miliona hektolitara godišnje. Svaka provincija ima tačno definsan udio u ukupnoj proizvodnji koji ne može prekoračiti. Da bi cijeli sistem funkcionisao, mlijeko može proizvoditi i prodavati samo farmer koji je registrovan kod svog provincijskog prodajnog odbora i to tačno određenu količinu koja se jos naziva i kvota, a izražava se u kilogramima mliječne masti. Svoju ličnu kvotu farmer može uvećati samo ako kupi dio kvote drugog farmera. Ovo je takođe detaljno regulisan prces koji mora ići kroz provincijski prodajni odbor. Kvota je na pocetku programa bila razdijeljena besplatno i iznosila je oko 90% od uobičajene proizvodnje, ali je ubrzo zatim dobila na vrijednosti kad je dozvoljena trgovina kvotom između farmera. To znači da su farmeri spremni platiti jedan drugome određenu sumu u razmjenu ustupanje prava proizvodnje određene količine mlijeka. Trenutno, za pravo proizvodnje dodatnog kilograma mliječne masti, farmeri su spremni da izdvoje od 25 do 30 hiljada kanadskih dolara. Ovo je najočigledniji pokazatelj ekstraprofita u proizvodnji mlijeka. Taj ekstraprofit je rezultat relativno visoke cijene koja je direktna posljedica ograničene ponude. Ne znam koliko je ovo novost domaćem čitaocu, ali sličnu poljoprivrednu strategiju u proizvodnji mlijeka imaju i SAD i EU.

Poslije svega navedenog ipak treba imati u vidu da je kanadska poljoprivreda, i pored relativne ’’uljuljkanosti’’ u razne zaštitne progrme Vlade, i dalje vrlo produktivna. Samo uporedbe radi, sa otprilike jednakim brojem muznih krava kao i Srbija (oko 1 milion), Kanada proizvede oko 4 do 5 puta više mlijeka (76 miliona hektolitara u uporedbi sa oko 17 milona u Srbiji). Ne bih se stavio na stranu ni zagovornika ni oponenata gore opisanog pristupa poljoprivrednoj politici jer svaka politika ima svoje dobtnike i gubitnike unutar društva. Namjera mi je bila da ilustrujem činjenicu da i visokorazvijene zapadne zemlje, čiji se ekonomski sistem zasniva na tržišnoj privredi, ipak daju poljoprivredi strateški značaj u odnosu na ostale grane privrede. Ako postoji grana u kojoj država može da manipuliše tržištem u interesu proizvođača, onda je to poljoprivreda, a glavni argumenat je da je to od strateškog nacionalnog interesa. Tako izgleda da zalaganje za nacionalne interese naposlijetku i nije baš “balkanski” izum i da su i ’’zapadnjaci’’ spremni odreći se dijela globalne ekonomske efikasnosti zarad tih nacionalnih interesa.